Usred duboke šume stajao je golemi stari hrast. Imao je veličanstvenu krošnju, a listovi su mu se vidjeli nadaleko. Deblo mu je bilo toliko golemo da ga nije moglo zagrliti ni deset odraslih osoba. Bilo je tamo mnogo godina.
A budući da je bilo tako staro, bilo je najmudrije drvo u šumi. Životinje iz cijelog kraja dolazile su to vidjeti. Vjeverice su dolazile pitati gdje su najbolji orasi, medvjedi su dolazili žaliti se na zločeste ljude, a ptice molile da na njemu sviju gnijezda. Nijedna životinja ne bi mogla zamisliti šumu bez njega.
Jednog ranog jutra šumom je odjeknula velika buka kao da je potres. Sve su životinje istrčale iz svojih jazbina, začepile uši i tražile odakle dolazi dosadna buka. Nisu poznavale ovaj zvuk. Nisu shvaćale što se događa. Sve su odmah potrčale do svog mudrog stabla da vide zna li što je to. Ali kad su došle do svog hrasta, čekalo ih je gadno iznenađenje. Crvena traka bila je omotana oko njegovog masivnog debla. Iznad njegove krošnje letjele su preplašene ptice vičući: “Upomoć, upomoć, što ćemo? Stigle su drvosječe. Hoće nam hrast posjeći, na njemu imamo gnijezda i naš je! Upomoć! Ne može se braniti. Pomozite!”
Tada je najveći medvjed stao pred drvo i rekao: “Ako se on ne može braniti, mi ćemo ga braniti! Ima nas više.” “Da!” viknu sve životinje. I počelo je spašavanje. Svi su skupili glave i smislili plan. Nisu imali puno vremena, a nisu znali ni kada će se drvosječe vratiti sjeći stablo. Dakle, nisu zabušavali. Nisu htjeli pustiti drvosječe u šumu. Tako su vjeverice skupljale orahe i skrivale se po drveću sa svojim zalihama. Tvorovi su zadržali smrada koliko god su mogli i pripremili se za napad na rubu šume. Medvjedi su usta obojali u malinastocrvenu boju kako bi izgledalo kao da su upravo nekoga pojeli, a uz riku su vježbali hodanje na dvije noge.
Dok su se drvosječe približavali šumi, masivni hrast je dao znak i ljudi se nisu mogli načuditi. Orasi su padali s drveća nevjerojatnom brzinom. Odjednom su se ispred njih pojavili medvjedi crvenih usta koji su hodali na stražnjim nogama i rikali. Kad su se drvosječe povukli, spotaknuli su se i pali na tlo. U tom trenutku dotrčaše tvorovi i pustiše im svoj smrad pravo u lice. Ljudi nisu imali šanse. Potpuno ošamućeni, pobjegli su. “Hura, uspjeli smo!” povikaše životinje i potrčaše da skinu svoju crvenu traku s hrasta.
Hrast je tu i danas. Kada hodate dubokom šumom i vidite moćno i lijepo stablo, sjetite se koliko je svako od njih važno. Ne samo za životinje, već i za svakoga od nas.
