Liddie je bila plavokosa djevojka koja je većinu vremena provodila u šumi. Tamo je voljela čitati, odmarati se i stavljati razne poslastice u rešetke za hranjenje jelena.
Voljela je kad je jednostavno mogla leći na mahovinu, osjetiti miris gljiva i probati šumsko voće koje je raslo posvuda uokolo. Ali jednog dana Liddie je srela nekoga koga nikad prije nije vidjela u šumi. Zapravo, nije ni znala da netko takav postoji.
Bilo je lijepo, šareno jesensko poslijepodne. Zrak je bio svjež, no unatoč tome, sunce ju je lijepo grijalo. Liddie je upravo prolazila pokraj paprati, tražeći gljive koje bi se mogle skrivati u ovom kutku šume, kad je začula tiho hodanje na prstima. Okrenula se, ali nije bilo nikoga.
Trenutak kasnije, mogla je čuti nježan glas. “Gdje sam ga stavila? Tako sam smušena. Što ću sada?” Liddie je kleknula iza stabla kako bi ostala izvan vidokruga i pogledala uokolo tražeći izvor glasa. Nakon nekog vremena ugledala je malu vilu. Bila je potpuno zelena. Samo joj je glavu krasila crvena kapa i na sebi je imala crveni kaput. Skakutala je od paprati do borovnica, tražeći nešto. Liddie je protrljala oči jer je mislila da ovo samo umišlja. No kad joj je mala vila doskočila bliže, Liddie je shvatila da to nije bio san.
Liddie je provirila iza stabla i upitala: “Bok, vilo, što tražiš?” Vila se toliko prestrašila da je pala na stražnjicu. Nije imala pojma da je Liddie tamo. “Ne brini, neću te povrijediti, samo ti želim pomoći”, Liddie je brzo uvjerila vilu.
Vila je u početku bila uplašena i sramežljiva. No onda je svojim nježnim glasom krenula s objašnjenjem: “Ja sam šumska vila. Pazim da životinje ovdje ne stradaju. Ali sada sam sve zabrljala. Izgubila sam štapić. Pomaže mi spriječiti da zimski mraz stigne ranije nego što bi trebao. Ako se negdje pojavi, a još je jesen, ja ga štapićem otopim da sve bude kako treba. Ali sada se počeo pojavljivati mraz i bube još nisu spremne za zimu. Prerano je. Ali ja nemam svoj štapić da to zaustavim.”
Liddie je bez oklijevanja krenula u akciju. “Ne brini, šumska vilo, ja sam veća, pa mogu vidjeti dalje. Pomoći ću ti da pronađeš štapić kako bi mogla sve popraviti i spasiti bube,” rekla je Liddie i počela tražiti. Poznavala je svaki kutak šume, svako drvo i jazbinu. I tako je počela tražiti posvuda. List za listom, mahovina za mahovinom i stablo za stablom. Šumska vila je, naravno, također tražila.
Prošlo je nekoliko sati i Liddie se osjećala kao da je pretražila cijelu šumu. Sjela je na tlo, pitajući se gdje bi drugdje mogao biti štapić. Nije mogao tek tako ispariti u zrak! Liddie je znala da o tome ovisi život buba i još nije htjela odustati od potrage. A onda joj je još nešto sinulo. Popela se na drvo na kojem je bilo gnijezdo svraka. To je zato što su svrake ptice koje privlače sjajne, svjetlucave stvari. I naravno štapić je bio tu. Svraci se toliko svidio da ga je odnijela u gnijezdo.
Liddie je brzo zgrabila štapić i odnijela ga vili. Vila joj je srdačno zahvalila i što je brže mogla počela skakutati šumom, dovodeći stvari u red. Liddie je bilo drago što je sve dobro ispalo.
Ali kad je pogledala gore prema stablu prema gnijezdu, vidjela je svraku kako sjedi na grani, izgledajući tužno jer joj je netko uzeo sjajnu stvar iz gnijezda. Liddie je bilo žao svrake. Iz džepa je izvukla sićušno ogledalo koje je prekrasno svjetlucalo. Mahnula je svraki i ogledalo je bljesnulo na suncu. Zatim je ispružila ruku, pokazujući svraci da može uzeti ogledalo. Svraka je doletjela i veselo odnijela ogledalo u svoje gnijezdo. Liddie se čak učinilo da joj se svraka nasmiješila. Liddie je bila presretna što je ponovno uspjela pomoći šumi i životinjama koje u njoj žive.
