Bila jednom jedna obitelj mušica. Ručali su na mirisnom komadu gnoja pokraj štale i uživali, ali nisu baš svi bili oduševljeni. Mala mušica namrgođeno je sjedila i odbijala jesti.

“Meni to užasno mrdi. Ne razumijem zašto ne možemo odletjeti do vrta gdje sve fino miriši“, gunđala je mala mušica.

“Zato što ljudi čuvaju tu hranu“, objasnio je tata. “Želiš da te udare muholovkom?“

“Ne, ali neću jesti taj grozan, smrdljiv gnoj“, mrmljala je.

“Ti si mušica, zlato moje“, pokušala ju je umiriti mama. “Mušice jedu ostatke hrane i tako pomažu da se oni razgrade, pa svijet bude uredniji. A jasno je da jedemo i gnoj. Mušica si i trebaš se s tim pomiriti.“

“A što ako ne želim biti mušica?“ pitala se mala mušica i odletjela.

Sletjela je na ogradu pokraj vrta. Od tamo je gledala pčele kako lete s cvijeta na cvijet i skupljaju mirisnu pelud.

“Htjela bih biti pčela, ona ne mora puzati po gnoju“, zazujala je Mušica i zavidno gledala pčele.

Tada joj je prišla ogromna osa. 

“Mušice su korisne, budi sretna što si mušica. Ali ako to baš želiš promijeniti, dat ću ti tri osine želje. Ja sam čarobna osa. Dovoljno je da kažeš ‘na osinu zapovijed’ i želje će ti se ispuniti. Samo pazi da budu mudre želje.“

Osa je odletjela, a Mušica je ostala sama na ogradi. Nije ni trepnula, a već je izlanula: “Na osinu zapovijed, neka postanem pčelica!“

I puf! Mušica je postala pčelica. Odmah se bacila na cvjetove i njuškala ih. 

“Ovo je puno bolje od gnoja,” pomislila je zadovoljno. Ali ubrzo je doletjela druga pčela.

“Hej, što to radiš? Moramo skupiti što više peludi i vratiti se u košnicu,“ rekla joj je.

Tako je naša mala Mušica-pčelica cijeli dan skupljala pelud, nosila ga u košnicu i pravila med. Bila je tako umorna, jer nije mogla čak ni na trenutak sjesti i odmoriti se. Jedva je čekala trenutak odmora. Kada je napokon sjela na klupicu da se ugrije na suncu, pokraj nje sjeo je neki čovjek.

“Pazi mala,“ viknula je njezina prijateljica pčelica. “Pazi da te ne zgnječi! Mi pčele možemo ubosti, ali samo jednom. Onda umremo.“

To je mušicu silno prestrašilo pa je brzo odletjela i sjela na ogradu. Pčele su je zvale da se vrati, ali bila je već sasvim iscrpljena! Shvatila je da život pčele nije za nju. Biti pčela je baš naporno.

“Na osinu zapovijed, neka postanem osa. One valjda ne rade tako teško,“ rekla je Mušica.

I puf! Umjesto pčele, na ogradi je sjedila osa. Veća, vitkija i brža. Baš fora! Kad je srela drugu osu, odmah ju je pitala:

“Pozdrav, što se dogodi ako me čovjek pokuša zgnječiti?“ 

“Ubodeš ga i odletiš. Mi ose možemo ubadati koliko god puta želimo.“

“Zvuči super!“

“Ma i nije baš. Ljudi nas se boje i stalno pokušavaju namamiti  u boce sa slatkim sokovima. Tamo se lako utopimo,“ upozorila ju je osa. „A zapravo smo korisne. Bez nas bi se prenamnožio neki dosadni kukac.“

“Ne želim jesti kukce. A ne želim ni ljudima biti još dosadnija nego što sam bila kao mušica. Na osinu zapovijed, neka opet budem mušica.“

I puf! Osa je opet postala mušica. Odletjela je kući, gdje ju je čekala njezina obitelj već željno čekala.

“Naša mala mušice, već smo se zabrinuli za tebe,“ rekla je mama.

“Danas vas sve vodim na ručak u vrt, tamo gdje su ose grickale jabuke. Baš ćemo se fino najesti,“ rekao je tata.

“Znači…danas nema gnoja za ručak?“ Jupi!“ razveselila se mušica i poletjela za roditeljima.

I tako se dogodilo da je mala mušica napokon bila sretna što je mušica. Svako stvorenje ima svoje mjesto u prirodi. Svako je stvorenje važno. Pa čak i ona mala, jedva primjetna mušica.