Nekada davno živjela je kraljica koja je bila jako tužna. Njezin je muž već bio umro, a nije imala djece. Bojala se tko će vladati njezinom zemljom kad i ona umre. Kraljica nije jela ni pila, samo je jahala na konju po kraljevstvu i razmišljala.

Jednoga dana izbila je velika oluja, pa se kraljica sklonila u napušteni sjenik na jednoj livadi. Dok je tamo sjedila, začula je tihi plač. Pogledala je oko sebe i ugledala malo dijete skriveno u sijenu. Uzela ga je u naručje i umirila. Kad je oluja prošla, popela se na konja i vratila se u dvorac s djetetom. Okupala ga je, nahranila i položila u krevet. Prvi put nakon dugo vremena i sama je nešto pojela i odmorila se.

Sljedećeg dana objavila je da je dijete pronađeno i pozvala njegovu majku da dođe u dvorac. Kraljica je čekala da netko dođe, no nitko se nije pojavio. Dječak je, činilo se, bio siroče. Kraljica je polako piovratila životnu snagu, brinula se o malom dječaku i ponovno postala sretna i zadovoljna. Svi su bili sretni s njom – dječji smijeh i topot malih nožica čuo se po dvorcu.

Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a nitko nije tražio dječaka. Kraljica je tada odlučila odgojiti ga kao sina i učiniti ga svojim nasljednikom. U dvorcu se tjedan dana slavilo i pjevalo od radosti. 

Ali jednoga dana u dvorac je stigla starica koja je tvrdila da je dječak njezin. Kraljica se ponovno rastužila, što se nije svidjelo njezinoj mudroj sluškinji. Savjetovala je kraljici da ne predaje dječaka dok ne saznaju tko je ona starica. Sama je otišla u svijet i vratila se nakon mjesec dana s viješću: starica je bila varalica koja je htjela nauditi kraljici.

Kraljica se naljutila, staricu je dala zatvoriti i sama je postala dječakova majka. I nikada više nije bila tužna, jer ju je dijete ispunilo radošću.