Mali Vince i vilenjački sakupljači

Pala je večer. Mjesec se pojavio na nebu, oko njega su treptale zvijezde, a na prozorima više nije svijetlilo nikakvo svjetlo. U gradu su već svi spavali. Bila je duboka noć. No iako je bilo ovako kasno i nitko više nije bio budan, ispod kreveta jednog dječačića čulo se tiho šuškanje. Bilo je to u sobi malog Vincea.

Vince je bio pametan dječak koji je volio sport i izradu modela. Ali bio je vrlo neuredan. A ispod kreveta je bacao sve stvari koje je trebao baciti u smeće. Omoti žvakaćih guma, komadići keksa, polomljeni kotači njegovih autića i mnoge druge stvari. A budući da je ondje bacio toliko smeća i odbačenih stvari, vilenjački sakupljači često su dolazili tamo.

Ti su vilenjaci bili mali i crni da ih nitko ne vidi. Otišli su na mjesta za koja su znali da su neuredna i skupljali sav nered. Bilo što bi moglo dobro doći. Odnijeli bi ga u svoju skrivenu kuću. Ali često, kad su bili u nečijoj sobi i ovako skupljali smeće, dogodilo im se da pokupe nešto što nije bilo dio nereda. Na primjer, igračku. Kad su ovi vilenjački sakupljači te večeri posjetili Vinceovu sobu, nisu mogli suzdržati svoje uzbuđenje.

“Ovo je raj! Toliko puno stvari. Kako je divno. Baš ćemo se dobro zabaviti,” klicali su vilenjaci ispod Vinceovog kreveta. I tako, u dubokoj noći, dok su svi spavali, u Vinceovoj sobi se jako šuškalo. Vilenjaci su pokupili sve što su našli. No, kao što se često događalo, zgrabili su i Vinceov omiljeni autić. Ostavio ga je na podu, pa su mislili da ga mogu uzeti.

Ujutro kad je Vince ustao, rukom je opipao tlo. Želio je pronaći svoj auto. Ali nigdje ga nije mogao pronaći. Pretražio je cijelu sobu ali kao da je nestao u zraku. Sljedeće noći, neke Lego kocke koje je ostavio ležati na podu su nestale. I sljedeće noći, to je bila raketa koja je doletjela skroz ispod njegovog kreveta. I tako je to išlo svaku večer. Što god je zaboravio pospremiti, nestalo bi. I više ih nije mogao pronaći.

Vince je odlučio da će shvatiti što se događa i riješiti misterij. Odlučio je da večeras neće ići spavati. Držat će stražu i nadati se da će nešto vidjeti. Kasno noću oči su mu već otežale, ali je i dalje pokušavao ostati budan. Ležao je u svom krevetu i čekao. Odjednom je bljesnula svjetlost ispod njegova kreveta, a onda je mogao čuti šuštanje. Oprezno se sagnuo i pogledao ispod kreveta. Nije mogao vjerovati svojim očima.

Mogao je vidjeti sićušne crne čovječuljke kako mu trče ispod kreveta i skupljaju sve njegove stvari. Bio je toliko iznenađen da je izgubio ravnotežu i pao s kreveta. Vilenjaci su se trgnuli i ukočili na mjestu, stojeći s naramcima stvari i punim ruksacima na leđima. Zurili su u Vincea koji je ležao na podu preko puta njih i šaputali jedan drugome: “Misliš li da nas vidi? Što ćemo učiniti?” rekao je jedan od njih. Drugi vilenjak je odgovorio: “Ne miči se, možda nas neće primijetiti.”

“Ali mogu vas vidjeti. Što radite? To su moje stvari!” Vince je izlanuo. Vilenjaci su bili zatečeni. Ali znali su da iz ovoga nema izlaza; morali su reći istinu.

Rekli su u svoju obranu: “Ali ti si bacio te stvari, Vince. Mi smo vilenjački sakupljači. Noću obilazimo dječje sobe i tražimo stvari koje su djeca bacila i nisu pospremila. Mi ih pokupimo. To je naš posao i jako volimo te stvari.” “Ali nisam ih bacio”, bunio se Vince. “Možda nisi, ali nisi ih pospremio i bacio si neke od njih pod krevet. A to ne bi smio raditi svojim stvarima.”

Vince je razmišljao o tome. Shvatio je da su vilenjaci bili u pravu. Obećao im je da će od sada pospremiti svoje stvari kako vilenjaci više ne bi morali dolaziti u njegovu sobu. I učinio je kako je obećao. Od tada nitko nikada nije vidio igračku koja nije na mjestu u Vinceovoj sobi. To je zato što se previše bojao da će je vilenjaci noću odnijeti.