Bila jednom jedna majka koza s četvero mališana. Jednog dana pokazalo se da je morala otići sama, možda na pašnjak, ali prije nego što je krenula, okupila je svoju malu obitelj oko sebe i rekla:
„Draga dječice, moram otići i ostaviti vas na neko vrijeme same. Zatvorit ću vrata naše kuće, ali ni pod kojim uvjetima, bez obzira na to što se dogodilo ili tko pokucao, ne otvarajte dok ne čujete moj glas.“
Djeca su vjerno obećala da će izvršiti sve što im je majka rekla, pa je ona čvrsto zatvorila vrata i otišla u miru.
Nakon što je nije bilo neko vrijeme, dođe lisica i zove djecu: „Draga dječice, draga dječice, otvorite vrata, donosim vam mlijeka“.
Djeca su slušala pa odgovorila: „Nećemo otvoriti vrata. To nije glas naše majke. Njen je mnogo tanji.“
Tako je lisica otišla, ali nije dugo ostala. Ovaj put nakon što je pokucala na vrata, rekla je mnogo tanjim glasom nego prije: „Dragi mališani, draga moja dječice, otvorite vrata. Nosim vam mlijeka.“
Djeca su opet slušala i odgovorila: „Nećemo otvarati. To nije glas naše majke. Njezin je još mnogo tanji.“
Lisica se malo udaljila, a zatim opet pozvala, najtanjim mogućim glasom: „Draga dječice, otvorite vrata. Donosim vam mlijeka.“
Ovaj put dok su djeca slušala, nisu mogla razlikovati i pomislila su da bi to mogao biti glas njihove majke. Jedan od djece je rekao: „To je glas naše majke“, drugi, „Ne, nije“. Tada treći reče: „Otvorit ćemo“, četvrti: „Nećemo otvoriti“.
I kad se nisu mogli dogovoriti što da učine, počeli su se međusobno svađati. Borili su se tako snažno da su gurnuli i otvorili vrata.
Tada je lisica uletjela i sve ih pojela.
Tko bi normalan pročitao ovakav kraj svojoj djeci?