O vilama kuharicama

Jednom davno, u našem malom gradu, postojala je jedna vrlo posebna kuća. Izgledala je drugačije od ostalih. Bila je boje vanilije, a umjesto krova na njoj je bilo ogromno stablo trešnje. Cijela je kuća izgledala kao jedan veliki mafin. Svakodnevno je s njezinih prozora izlazio prekrasan miris koji se polako širio cijelim gradom. Bio je to miris raznih poslastica. U toj su kućici kuhale dobre vile.

Bilo ih je šest: Kata, Mara, Ljuba, Jela, Dana, Sara. Bile su najbolje kuharice u gradu. Imale su prilično dobro podijeljen posao. Tri su kuhale knedle i krumpir, druge dvije umake i meso, a Dana juhe. Ljudi iz cijelog susjedstva dolazili su u njihovu kuću jesti. Nitko nije kuhao bolje od njih, ali nitko nije znao kako to rade. Nitko nije znao tajnu njihove kuhinje. Jedino što se čulo je pjevanje dobrih vila tijekom rada.

Kratke priče za laku noć - O vilama kuharicama (2)
O vilama kuharicama (2)

U gradu je živjela i mala Marica. Bila je djevojčica koja je voljela hranu i htjela je naučiti što više o njoj. Iako je bila sramežljiva, svaki dan bi skupila hrabrost i stajala bi na njihovim vratima i molila: “Moje slatke dobre vile, pokažite mi kako to radite. Želim od vas sve naučiti i nikome neću odati vašu tajnu, vjerujte mi da neću.” Morala je dugo nagovarati kuharice, ali su na kraju ipak pristale. Marici su otvorile vrata i sa smiješkom je pozvale u kuhinju. Ali dale su joj strogo upozorenje. “Ako si toliko željna učenja, naučit ćemo te kuhati, ali moraš zaslužiti našu tajnu.” Marica je bila izvan sebe od sreće. Dobila je bijelu pregaču, vrata su se zatvorila za njom i stvari su se počele događati. Zapjevaše dobre vile, zaplešaše svi lonci.  Kata, Mara i Sara počele su bacati krumpire u zrak. Ljuba i Jela rezale su meso objema rukama u isto vrijeme i meso je skakalo samo u tavu dok je Dana plesala oko kotla bacajući začine u juhu. Marica je samo gledala otvorenih usta. Ubrzo je i ona počela pjevušiti s kuharicama. Čim je njezina pregača čula prve riječi koje je Marica pjevala, počela se micati. Pregača ju je vukla od stola do stola. Iz kotlića do kotlića. Ruke su joj grabile sve, a stopala su plesala po kuhinji. Kad je sve bilo gotovo, sramežljiva Marica se usudila pitati. “Je li to to? Čarobna pregača?” Dobre vile su se nasmiješile. “Marice, to je samo dio tajne. Ostatak ćeš saznati s vremenom.”

Mala Marica se veselila svakom danu u kuhinji. Svaki put kad bi obukla pregaču i počela kuhati s kuharicama, prestala bi biti sramežljiva. Pjevala je i plesala po kuhinji. Sve je mirisala, pokušavala prepoznati sve okuse i naučiti sve što je vidjela u kuhinji. Kao da je bila u drugom svijetu. Nakon nekog vremena pozvale su je njezine dobre vile da stane uz veliki lonac. U njemu je ključalo nešto slasno. Okružile su je i rekle joj da posegne u unutarnji džep svoje pregače. Tamo je pronašla vrećicu praha. “Ovo je druga polovica tajne. To je prah ljubavi. Ako ga uspeš u svoju hranu, bit će najboljeg okusa. Jer kada kuhaš s ljubavlju, hrana je najbolja. Tako nam je drago što smo pronašli ljubav u tebi. Sve dok voliš hranu, bit ćeš najbolja kuharica na svijetu.” Marica je sve zagrlila. Bila je zahvalna na svemu čemu su je naučile. U lonac je usula nekoliko zrnaca čarobnog praha i kuhinjom se proširio lijep miris. “Sad me se nećete riješiti.” rekla je Marica sa smiješkom. I od tada je Marica svaki dan kuhala s kuharicama.

Kuća u obliku mafina još je uvijek u našem gradu. I još uvijek ima najljepši miris. Ali tko zna kakve tajne još skriva?

4.4/5 - (20 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)