U zemlji santi leda i snijega živio je polarni medvjed. Bio je pomalo samotnjak. Nisu mu trebali prijatelji ni žena polarna medvjedica. Bio je sretan što živi sam. Jahao je na santama leda, valjao se u snijegu i plivao u ledenoj vodi. Radio je što je htio, kad je htio i bio je sretan što se ne mora ni o kome brinuti. Ali jednog dana dogodilo se nešto što je zauvijek promijenilo medvjeda.
Bilo je rano jutro, sunce se tek počelo pokazivati, a snijeg je blistao naokolo. Polarni medvjed je spavao kada mu je nešto počelo pritiskati šapu. Otvorio je pospane oči, protegnuo se i pogled mu se spustio na mjesto gdje mu je počivala šapa. Tamo je ležalo jaje.
Medvjed je odskočio, zureći u njega s nevjericom. Nakon nekog vremena jaje se počelo micati. Pojavila se mala pukotina, pa još jedna i na kraju je iz jajeta izašao maleni pingvin. Pogledao je medu i rekao: “Mama.”
“Ne, ne, ja nisam tvoja mama. Ja sam dečko medvjed. Ja nisam cura”, odmah se pobunio medo.
“Dječak?” upita pingvin. “Ne dječak. Samo medvjed”, objasnio je medvjed.
“Oh, tata”, odgovorio je pingvin.
“Ne tata. Ja nisam tvoj tata. Ja sam polarni medvjed, a ti si pingvin. Kako bih mogao biti tvoj tata? To je glupo. Mora da ti je jak vjetar donio jaje ovamo. Puhalo je vjetrovito preko noći”, objasnio je medvjed. Ali pingvin ga je nastavio gledati, ne shvaćajući.
“Znaš što? Idemo. Naći ćemo tvoje roditelje,” medo je podigao pingvina u svoje velike šape i krenuli su.
Prešli su područje, tražili apsolutno posvuda, ali nisu našli nikoga. Ni duše. Nema pingvina ni tragova u snijegu. Samo medvjed i mali pingvin. Medo nije imao drugog izbora nego se pobrinuti za sićušnu crno-bijelu bebu.
Nakon duge potrage za roditeljima obojica su prilično ogladnili. Medo im je pripremio hranu. Kad su pojeli, umoran je legao u svoju jazbinu. Mali je pingvin sramežljivo dojurio i priljubio se uz njega. Veliki usamljeni medvjed nije znao što učiniti. Izmigoljio se. Do sada je uvijek bio sam. Nije znao kako je to imati nekoga tako bliskog. Ali kad je vidio malog pingvina kako se privija uz njega, tražeći sigurnost, zagrijalo ga je. Osjetio je nešto čudno. I odmah je znao da se mora pobrinuti za pingvina.
Dani su letjeli i medo se navikao ne biti više sam. Pingvin mu se svidio, iako u početku to nije želio. Zavolio ga je. Zajedno su se jako zabavljali, a medo je shvatio da kada ima s kim podijeliti svoju radost, ta radost je mnogo veća.
Nakon nekog vremena, kada je pingvin malo porastao, medo je ugledao nekoga u daljini. Na vodi, na velikoj odlomljenoj santi leda, plutala su dva pingvina. Stalno su gledali na sve strane, kao da nešto traže.
Kad su se približili polarnom medvjedu, upitali su: “Dobro jutro, prije nekoliko mjeseci noću je bilo jako vjetrovito. Došla je čak i snježna mećava. Upravo tada smo imali jaje iu njemu je bila naša beba. Pokušali smo ga zaštititi, ali vjetar je bio jači i iščupao nam ga je iz ruku. Izgubili smo jaje. Od tada tražimo našu bebu. Jeste li ovdje negdje vidjeli usamljenog pingvina?”
Upravo u tom trenutku mladi pingvin izašao je iz doma polarnog medvjeda. Pogledao je dva pingvina, ne znajući što se događa. Nakon što je sve razjašnjeno, roditelji su bili sretni što su pronašli izgubljenu bebu. Izuzetno su zahvaljivali polarnom medvjedu što se brinuo za njega.
Nakon toga su dugo razgovarali o dugom putu koji su poduzeli prije nego što su pronašli malog pingvina. A mali pingvin im je ispričao kako se zabavljao s polarnim medvjedom. Roditelji pingvina mogli su vidjeti da je prijateljstvo između medvjeda i njihovog sina jako. I tako su odlučili ne ići daleko, već izgraditi novi dom u blizini medvjeda. Od tada pa nadalje, usamljeni medvjed nikada nije bio sam. I u svemu je mogao uživati sa svojim bliskim prijateljima.
