Slikarica Lucija

Bila jednom jedna prekrasna kućica koja je stajala kraj velikog jezera, na potpunoj osami. Bila je drugačija od ostalih. Svaki njezin zid bio je obojen u sasvim neobičnu boju. Kućica je imala raznobojno cvijeće naslikano oko vrata, bubamare naslikane oko prozora, konje u prolazu naslikane na zidovima i drveće koje je naizgled rascvjetalo na krovu. Sve su slike izgledale kao da su žive. Cijela kućica bila je kao iz bajke. Ali tko je živio u tako lijepoj kući? Tamo je živjela slikarica Lucija.

Bila je viša, imala je kratku kosu, iskrene plave oči i ruke uvijek prekrivene bojom. Ne samo da je znala lijepo slikati, nego je bila posebna u još nečemu. Pričala je priče svojim slikama. Svako jutro bi izvukla štafelaje ispred svoje kućice i na njih stavila platna. Pripremila je svoje boje i kad je počela slikati, stvari su se počele događati. Kistovi su počeli letjeti zrakom i boje su se počele miješati. Oko Lucije su letjele ptice i pjevale joj prekrasne melodije. Slikarica je samo plesala u ritmu, odmičući ruke od boja, a slike su se počele stvarati na platnima. Iz svake od njih mogla se vidjeti neka priča. Neke su prikazivale igru ​​djece, neke konje kako trče livadom, a neke stabla u cvatu s vjevericama u krošnjama. Bilo je jednostavno prekrasno. Lucija je voljela slikati.

Priče za laku noć - Slikarica Lucija
Slikarica Lucija


Sve životinje u šumi su dolazile gledati kako slika. Ali bilo im je žao što nitko drugi nije mogao vidjeti njezine slike. Znali su da bi se i drugi obradovali ako bi ih vidjeli. Tako je jednog dana u šumi održan sastanak životinja. Sve su se složile da bi slike njihove drage Lucije trebalo objaviti javnosti. Ali kako? Smislile su plan.


Jednog jutra, kad je slikarica izvadila svoje štafelaje, platna i boje i počela slikati, nije se mogla načuditi. Ptice koje su letjele oko nje i pjevale u njezinom ritmu odjednom su uzele naslikane slike u svoje kljunove i odnijele ih. Vjeverice su brzo skočile na štafelaje i skinule preostale slike. Predale su ih jelenu i potrčale što su brže mogle u grad. Lucija je samo stajala, vrtjela se i dozivala: “Čekaj, što to radite, zašto to radite?”

Zatim je sjela na stolicu ispred kućice. Gledala je oko sebe i bila tužna što nema svoje slike. U tom trenutku osjetila je blagi povjetarac. Pogledala je odakle dolazi i ugledala sovu, najmudriju životinju u šumi, kako ide prema njoj. Sova joj je sjela na rame i nježno je pomilovala svojim krilom. Lucija je malo razmislila, a zatim je upitala: “Ti si mudra. Znaš li zašto su životinje to učinile?” “Hu, hu”, odgovori sova. “Znam da su životinje dobre. Ne moram se brinuti, zar ne?” nastavila je pitati Lucija. “Hu, hu”, odgovori sova.

Stoga je slikarica bila strpljiva. Čekala je da vidi što će se dogoditi. U međuvremenu su životinje raširile slike po gradu. Svi su im se počeli diviti. Bili su oduševljeni gledajući tako lijepe slike. Htjeli su znati tko to tako lijepo slika, pa su ih životinje dovele do Lucije. Kad je slikarica vidjela kako joj se životinje približavaju i toliki broj ljudi za njima, nije mogla vjerovati svojim očima. Svi su se počeli rukovati s njom, čestitati joj i zahvaljivati.

Od tada Lucija više ne slika samo za sebe i za životinje. Ljudi iz cijele okolice dolaze vidjeti njezine slike. Ona slika njihove priče, njihova raspoloženja i njihove nade. I sve je bolja u tome. Jer slika s ljubavlju.

4.5/5 - (46 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)