Trkaći medvjedić Miki

Mali medo, kojeg su svi zvali Miki, šetao je šumom. Pjevušio je korakom, skakutao tamo-amo, promatrao vjeverice u drveću, a kad bi se na šumskoj stazi našao veliki štap, odložio bi ga pokraj ceste. Te su mu se šetnje jako sviđale. Hodao je svojim tempom. Ponekad se odmarao u mahovini i uživao u ugodnom miru koji je vladao u šumi. 

Jednoga dana, kada je Miki tijekom svoje ovakve šetnje sjeo kraj stabla, nešto ga je iznenadilo. “Pazi, makni mi se s puta”, netko je zvao iz daljine. Miki je ustao, pogledao oko sebe i vidio zeca kako mu se približava. Trčao je nevjerojatnom brzinom. Prašina i sitne borove iglice kovitlale su mu se oko stražnjih šapa. Miki je skočio u stranu, a zec je samo projurio pokraj njega. Za nekoliko minuta ponovilo se. Zec je opet protrčao pored medvjeda, tako brzo da mu se zavrtjelo u glavi.

Dok je treći put trčao, Miki ga je izdaleka dozivao: “Čekaj, stani, molim te. Želim te nešto pitati.” Zec je stao, dašćući, i pogledao Mikija. “Zašto si tako sramežljiv? Juri li te netko?” upitao je Miki, znatiželjan i zabrinut. Zec se samo nasmiješio i objasnio: “Ne Miki, ja treniram. Moram biti u dobroj farmi. Sljedeći tjedan je šumska utrka. I volio bih pobijediti. Svatko iz šume može sudjelovati. Obilazi se šumska staza nekoliko puta.”

Priče za djecu - Trkaći medvjedić Miki
Trkaći medvjedić Miki

“U farmi?”, upita Miki zbunjeno. “Tako kažu kad želiš biti dobar i brz u nekom sportu”, odgovorio je zec. “Oh, misliš formi”, Miki se nasmiješio i nastavio: “Hoćeš reći da svatko može sudjelovati? I ja bih mogao?” “Naravno, mogao bi. Ali morao bi puno trenirati”, odgovorio je zec gledajući pomalo bucmastog medu.

Od tada Miki nije mislio ni na što drugo. Znao je da je okrugliji i da nema farmu, kao što je zec rekao, ali htio je pokušati. Čak i da je bio zadnji, želio je barem istrčati tih nekoliko krugova. Pa je krenuo s treninzima. Trčao je svaki dan. U početku polako. Na kraju je malo ubrzao tempo. Uživao je i zabavljao se.

Sve dok jednog dana nije došao veliki dan. Dan utrke. Svi su se natjecatelji poredali na startnoj liniji. Gotovo svi su bili jedan do drugoga. Zečevi, vukovi, vjeverice i posljednji u nizu, medvjed Miki. Ostali su ga gledali u nevjerici. Tu i tamo se netko našalio da trkač s takvim trbuščićem treba ostati kod kuće. Ali Miki nije obraćao pozornost.

A onda je krenula utrka. Svi su počeli trčati. Svi su bili ispred. Miki je bio zadnji, ali nije mu smetalo. Nastavio je trčati. Znao je da to može. Ali u zadnjem krugu nešto ga je iznenadilo.

U travi pored trkaće staze bio je zec. Pao je tijekom utrke i slomio nogu. Ali nitko mu nije pomogao. Neki su već bili na cilju, a neki su trčali tako brzo da ga nisu ni primijetili. Medvjed nije oklijevao i potrčao je do zeca. Podigao ga je u šape i nosio do cilja da mu netko stavi nogu u gips. Kad su ostali vidjeli kako Miki dolazi do cilja noseći ozlijeđenog zeca, svi su počeli pljeskati. Stidjeli su se čak i oni koji su mu se rugali.

Mikiju je bilo draže spasiti prijatelja nego pobijediti ili završiti utrku. Bio je heroj, iako je bio zadnji. Na kraju utrke podijeljene su četiri medalje. Za prvo, drugo i treće mjesto te medalja za najboljeg trkača. Ta je medalja pripala Mikiju.

4.7/5 - (91 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)