Ukleta kuća

Ela i Nela bile su dvije posebne djevojčice. Bile su blizanke. To znači da su bile sestre rođene u isto vrijeme. Na prvi pogled izgledale su nevjerojatno slično, ali su bile potpuno različite. Ela je bila hrabra i uvijek je htjela sve napraviti odmah. Nela je bila neodlučna i dugo je razmišljala prije nego što je išta učinila. Sve su radile zajedno.

U gradu u kojem su živjele bila je posebna kuća. Bila je na najvišem brdu i svi su je mogli vidjeti. Kuće u njihovom gradu bile su šarene s lijepim vrtovima i cvijećem na prozorima. Ova je izgledala drugačije. Bila je tamnosiva, oko nje nije rasla trava, bila je prekrivena paučinom, a oko nje su letjele samo vrane i gavrani. Bila je to ukleta kuća. Nitko nije znao što se u njoj dogodilo, zašto tamo nitko ne živi. Ela i Nela su, naravno, bile jako znatiželjne. Djeci je bilo zabranjeno ići u kuću. Ali djevojčice su morale saznati što se tamo dogodilo. Morale su riješiti misterij.

Bajke za djecu - Ukleta kuća
Ukleta kuća

Kasno jednog poslijepodneva odlučile su otići tamo i saznati. Kad su stigle do uklete kuće, Ela je odmah potrčala da uđe unutra. No Nela ju je uhvatila za ruku i zadržala. “Čekaj Ela. Ne znaš što je unutra. Moramo biti oprezne. Pokušajmo prvo polako otvoriti vrata.” Ela je kimnula u znak slaganja. Prišle su vratima. Polako su ih gurnule i otvorila su se. Djevojčice su ušle. Posvuda je bilo mračno. Samo je malo svjetla dopiralo kroz prljave prozore. “Zdravo, zdravo. Ima li koga?” Zvale su djevojčice. Nitko se nije javio. Samo su čule neko škripanje iza sebe. Kad su se okrenule, nisu mogle vjerovati svojim očima. Prema njima su poskakivala dvije klimave stolice. Bile su drvene i izgledale su vrlo staro. Nela je uhvatila Elu za ruku i ustuknula. Ela ju je upitala: “Vidiš li što ja vidim, Nela? Zar se ove stolice stvarno same pomiču i prate nas?” Nela je samo kimnula. Nije bila u stanju ništa reći. Stolice su se približavale sve bliže i bliže, a djevojčice su uzmicale dok konačno nisu bile pritisnute uza prljavi zid. Hrabro su stajale nasuprot stolicama i čekale što će se sljedeće dogoditi.

Tada se dogodilo nešto neočekivano. Jedna stolica je progovorila: “Ne morate nas se bojati. Živjeli smo ovdje prije mnogo vremena. Ali nismo čistili niti se brinuli o kući. Sve dok jednog dana kući nije prekipjelo i rekla je da ako se ne možemo brinuti o njoj, ne zaslužujemo lijepo živjeti. Pretvorila nas je u ove stolice i jedini način da se spasimo je da netko počisti i dovede kuću u red. Ali nitko ne želi jer je se svi boje. Izgleda zastrašujuće.”

Ela je bez razmišljanja odmah uzbuđeno povikala: “Onda ćemo to počistiti i sve urediti! Ne bojimo se ničega!” I odmah se bacila na posao. Bilo je potrebno nekoliko sati da cijela kuća izgleda uredno. Kad je sve bilo gotovo, kućom je počeo puhati jak vjetar. Podignuo je stolice u svoj vrtlog i zavrtio ih tako da se ne vide. Djevojčice su prekrile oči. U kući se sve počelo vrtjeti.

Kad se sve utišalo, ispred Ele i Nele stajalo je dvoje ljudi. Umjesto stolica tu je bio bračni par. Srdačno su ih zagrlili i zahvalili djevojčicama što su ih izbavile od prokletstva. Od tada su cijenili svoju kuću i stvari koje su imali.

3.9/5 - (35 votes)

1 komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)