Vilenjak Radovan, vjeverica i puž

U najdubljoj šumi punoj mahovine, drveća i paprati živio je mali vilenjak. Bio je malen, veličine gljive, nosio je zelenu šiljatu kapu, a obrazi su mu uvijek bili crveni. Bio je jako drag i uvijek nasmijan. Sve su ga životinje voljele. A kako je uvijek bio veseo i svemu se veselio, svi su ga zvali Radovan.

Jednom, dok je Radovan ovako šetao kroz šumu, ugledao je malu vjevericu kako sjedi na zemlji kraj drveta. Glava joj je bila pognuta, tužno je gledala dolje, a suze su joj tekle niz obraze poput zrna graška. Radovan je sjeo do nje, pogladio je po krznu i pitao što je muči. Vjeverica ga pogleda i tužno reče: “Znaš, vilenjače, ja sam malena. I nisam leteća vjeverica, samo obična. A ja puno toga ne mogu, puno toga ne postižem, pa sam tužna. Da sam barem leteća vjeverica. Kako ti to radiš? Malen si, a opet uvijek tako vedar i nasmijan.”

Kratke priče za djecu - Vilenjak Radovan, vjeverica i puž
Vilenjak Radovan, vjeverica i puž

Vilenjak se slatko nasmiješio vjeverici. “Draga moja vjeverice, i ja sam ponekad tužan, ali se trudim biti sretan u malim stvarima. Postoje mnoge stvari koje ne mogu, ali postoje i mnoge stvari koje mogu. A kad me vesele male stvari, onda sam sretniji. To me je naučio naš prijatelj puž iz šume.”

“Puž?” vjeverica je iznenađeno pogledala vilenjaka. “Da. Dođi, pokazat ću ti nešto”, odgovori vilenjak Radovan i primi vjevericu za šapu. Odveo ju je do velikog stabla u visokoj travi. “Dođi. Lezi ovdje i pričekaj malo,” vilenjak je pokazao na travu i zajedno su legli potrbuške. Pred sobom su vidjeli malu šumsku stazu, ali su ležali tako da ih nitko ne vidi.

Nakon nekog vremena, vjeverica je iz daljine čula glasne radosne glasove. Pričekala je neko vrijeme i vidjela kornjaču kako se polako kreće stazom. Puž je sjedio na njenom oklopu i radosno vikao na sve strane: “Jupi! Juju!”

Vjeverica je s nevjericom pogledala vilenjaka i začuđeno upitala: „Zašto je tako sretan? Uostalom, kornjača ide sporo. Zašto je puž tako sretan?” Vilenjak se samo vragolasto nasmiješio i sve joj objasnio: “Da, kornjača polako puže, ali da puž puže sam, išao bi još sporije. Za puža je to brzina! Eto vidiš, puža vesele male stvari. Za nas je to glupost, za njega razlog za sreću. I puž ima mnogo razloga za tugu. Nema ni noge ni ruke. Sporo puže. Ali on je sretan. Vjeverice, svaki dan možeš pronaći nešto zbog čega ćeš biti sretna. I tada je svijet odmah veseliji.”

Vjeverica se zamislila. Zahvalila je vilenjaku Radovanu na savjetu, a potom se popela na drvo. Počela je veselo skakutati sa stabla na stablo i bila je sretna zbog toga. Više joj nije smetalo što je sićušna, a nije joj smetalo ni što nije leteća vjeverica. I kad god je zbog nečega bila tužna, sjetila se puža koji je veselo jahao kornjaču samo mrvicu brže nego da je hodao sam. Uživao je u malim stvarima. I tako je čak i vjeverica odlučila svaki dan naći nešto čemu će se radovati.

4.8/5 - (55 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)