Vražić Smetenjak

Duboko pod zemljom živjelo je nekoliko vražića. Živjeli su u mračnoj špilji. Usred nje je bila velika vatra. Spavali su oko nje pokriveni krznima. Voljeli su toplo. Bilo ih je nekoliko. Ali jedan se vražić isticao. Bio je drugačiji. Bio je pomalo luckast i obično je nešto zabrljao, pa su ga zato zvali Smetenjak. Imao je jedno kraće kopito pa je šepao. Imao je čupavo krzno po cijelom tijelu, a rogovi su mu stršali poput antena. Izgledao je slatko.

Na neki je način bio drugačiji od ostalih. Bio je neobično ljubazan. Uvijek je pokušavao pomoći ljudima kako god je mogao. Kad bi čuo da netko na zemlji zove u pomoć ili ne zna kako nešto učiniti, brzo bi skočio i pokušao spasiti stvar i riješiti stvari. Ali obično je od svega napravio nered.

Priče za djecu - Vražić Smetenjak
Vražić Smetenjak

Jednom, dok je već skoro spavao u svom malom krevetu kraj vatre, začuo je slabašan glas: “Tako sam gladan. Podijelio sam posljednji zalogaj hrane s vjevericom i sada nemam ništa. Ali želudac mi kruli. ” Vražić Smetenjak pozorno je slušao kako bi razumio. Nakon nekog vremena prepoznao je glas.

Andrija je sjedio na zemlji na rubu šume. Otišao je u svijet pronaći nevjestu i posao. Ali sada je sjedio na kamenu na rubu šume i ostao je bez hrane. Smetenjak je znao da je on dobar čovjek, pa mu je, naravno, želio pomoći. Brzo je skočio na zemlju i otišao ravno do Andrije: “Zdravo Andrija, ja sam Smetenjak, mali vražančić i čuo sam što te muči. Imam nešto za tebe, pogledaj.” Raširio je nešto poput marame ispred Andrije i rekao: “Kad odem, reci: ‘Maramo, prostri se’ i vidi što će se dogoditi.” Potapšao je Andriju po ramenu, lupnuo nogom, okrenuo se i nije ostalo ništa osim dima. Andrija je sjedio i gledao u maramu. Nakon nekog vremena sjeo je na nju i rekao: “Maramo, prostri se.” Tada su se stvari stvarno počele događati. Marama se počela mreškati i polako dizati. Na kraju se potpuno podignula i odnijela ga negdje daleko. Isprva je Andrija bio uplašen i nije znao što učiniti. Sjeo je na maramu, držeći je za rubove, pokušavajući održati ravnotežu. Postupno ju je naučio upravljati njezinim smjerom. Nakon nekog vremena se smirio i vjetar mu je lagano zapuhao u lice. Andrija je pogledao ispod sebe. Bio je to prekrasan pogled. Vidio je cijeli grad kao na dlanu. Nakon nekog vremena vratio se na marami na mjesto gdje je sreo malog vraga. I pokušao ga je dozvati. “Smetenjače, opet si zabrljao. Umjesto ubrusa koji bi se raširio i dao mi hranu, dao si mi leteću deku. Ali hvala ti u svakom slučaju, nikad to neću zaboraviti.”

Duboko pod zemljom u svojoj špilji kraj vatre, vražić Smetenjak je sve čuo. Sretno se nasmiješio, umotao u svoje krzno i mirno zaspao. Znao je da je opet zabrljao, ali je također znao da je važno da želi učiniti pravu stvar. I to je bilo glavno. Pa čak i da je to učinio drugačije, ipak je nekoga usrećio. Zaspao je nadajući se da će leteća deka odvesti Andriju nekamo gdje bi mogao pronaći nevjestu, posao, pa čak i nešto dobro za jesti.

4.6/5 - (37 votes)

1 komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)