Već je bio kraj veljače i zima se polako bližila kraju. Ipak, ujutro bi se na travi pojavio mraz, a lokve na pločniku bi se zaledile. Na drveću još nije bilo lišća, a travnjak je bio bez traga svježeg zelenila. Proljeće još nije bilo spremno, pravog snijega nije bilo nigdje, ali mraz je okitio prirodu. S vremena na vrijeme, ledenice bi se pojavile na prozorskim daskama i smrznuti obrisi mraza na prozorima. Izgledalo je prekrasno. Lijepe, ledene slike na staklu, kao iz bajke. Tko ih je slikao? Tko je nastavio skrivati travu ispod smrznutog pokrivača? Bio je to vražićak Freezy.
Kristalno bijeli čarobni čovjek. Izgledao je kao da je prekriven srebrnim snježnim pahuljama, a njegove su plave oči jarko sjale daleko u daljinu. Uvijek se pojavljivao krajem veljače i skrivao prirodu pod ledenim pokrovom. Svakodnevno je letio iznad krajolika i otpuhivao mraz na prirodu kako bi se još malo odmorila. Kako bi dočekala proljeće da dođe u pravo vrijeme.
Jednog jutra dok je vražićak Freezy letio okolo kao i obično, pušući mraz po svemu, netko ga je iznenadio. Mala djevojčica. Sjedila je na zemlji, naslonjena na drvo. Freezy je oprezno doletio do nje i pozdravio je: “Bok, djevojčice, što radiš ovdje sama? Zašto sjediš na zemlji? Ovdje je još uvijek hladno. Guza će ti se smrznuti i prehladit ćeš se.” Iznenađena, djevojčica je odmah poskočila. Zurila je u malog srebrnastog čovjeka i nije mogla shvatiti da joj se obraća.
“Pa, ne gledaj me tako. Ne moraš se bojati. Ja sam vražićak Freezy. Brinem se da priroda u veljači počiva u miru pod tankim pokrovom mraza prije nego što dođe vrijeme proljeća. Ali što ti radiš ovdje?” nastavio je vražićak.
Djevojčica je na trenutak stajala. Promatrala ga je dok nije shvatila da je dobar vražićak. Napokon se usudila sve mu objasniti. “Vidiš, ne ide mi se u školu. Odugovlačim, hodam ovamo-onamo da ne moram unutra, da što više izostanem iz škole.” “To se može dogoditi svakome. Čak i najboljim učenicima ponekad se ne ide u školu. Zašto ti se to dogodilo danas i zašto baš danas?” nastavljao je pitati vražićak Freezy.
Djevojčica je isprva oklijevala. Nije htjela ništa reći Freezyju. Zatim je počela pričati: “Ima jedan dječak koji ide u moju školu. Dosta je stariji. Nije ljubazan prema nama mlađoj djeci. Smije se manjima, zbog čega ne želim ići tamo.”
“Oh, znači tako. U redu, smislit ćemo nešto. Hajde, danas ću te otpratiti do škole, a usput ćemo planirati što ćemo dalje”, rekao je vražićak i oboje su krenuli prema školi. Kad su stigli pred zgradu, srebrni čovjek je rekao djevojčici da dozove sve svoje prijatelje. Uskoro je petero djece stajalo pred vražićkom. Svi su zurili u njega u nevjerici.
Vražićak ih je oblijetao da im objasni tko je on, kako je upoznao njihovu prijateljicu i kako je stigao sve do školskih vrata. “Ne brinite, djeco. Pokažite zlobnom dječaku da vas nije briga ako vam se smije. Da se zbog toga ne osjećate loše. Ima više vas nego njega. On je sam. Vidjet ćete da će prestati ako mu pokažete da se ne bojite i da vam nije važno. Shvatit će da je to glupo. Ne zaboravite da ću biti s vama. Gledat ću vas iz daljine. Dat ću vam hrabrost.” Zatim je vražićak poletio visoko iznad djece da ih drži na oku i čekao.
Svi su prijatelji zajedno ušli u školsku zgradu. Nakon malo vremena kraj njih se pojavio veći dječak. Nešto im je govorio, upirao prstom u njih, smijao se. No sva manja djeca stajala su jedno do drugoga i okrenula se prema njemu govoreći: „Baš nas briga ako nam se smiješ. To što govoriš ionako nije istina. Nije nas briga što smo mali. Jednog dana ćemo narasti. I bit ćemo zajedno. Prijatelji smo i ima nas još. Prepušten si sam sebi. I ako se nastaviš ovako svima smijati, uvijek ćeš biti sam. A to je mnogo gore.”
Dječak je stajao, zatečen. Ono što su mu djeca rekla gotovo ga je rastužilo. Znao je da su u pravu. Vražićak Freezy je to vidio odozgo, puhnuo u tlo, stvorio malu mrlju leda i gurnuo dječaka prema djeci na njemu. Istodobno je šapnuo u vjetar: “Ispričaj im se.” Veliki dječak kliznuo je sve do djece. Iskreno im se ispričao. Nije znao tko mu je rekao da to učini, ali poslušao je glas. Od tada je veliki dječak bio prijatelj s manjom djecom. Više se nikome nije smijao. A vražićak Freezy? Ne samo da je bdio nad prirodom koja se odmarala, nego je bdio i nad djecom kako bi se međusobno lijepo ponašali i sprijateljili.
