Priroda se priprema za jesenski san. Duhovi u Crnomračju skupljaju otpalo lišće i slažu ga uz cestu. Zatim se sakriju u njega i čekaju. Kad netko naiđe, iznenada iskoče i nasrnu na prolaznika.

Zubati duhovi u jesen love muhe i suše ih za zimu. Vodenjaci ukrašavaju vrbe uz jezerce šarenim vrpcama, a vještice pripremaju ljekovito bilje za jesenske prehlade kako bi mogle liječiti ostale duhove.

A što mali duhovi rade u jesen? Puštaju zmajeve! U Crnomračju se čak svake godine održava natjecanje u puštanju zmajeva. Prvu nagradu osvaja dijete čiji zmaj najdulje ostane u zraku.

“Ove godine ću pobijediti!” rekao je Pufi.

“Ne, ja ću pobijediti!” nije se složila Zubomila.

“Ja!”

“Ja!”

I tako su se njih dvoje svađali cijelo prijepodne.

Pufi ništa nije prepuštao slučaju i napravio je golemog zmaja od kutije i platna. Kad bi zapuhao jak vjetar, njegov bi zmaj nadmašio sve ostale. Zubomila mu je govorila da pretjeruje, ali Pufi je nije slušao. Uvjeravao se da mu samo zavidi.

Poslijepodne su se djeca okupila na polju. Zmajevi su poletjeli u zrak. Odjednom je zapuhao snažan vjetar i srušio nekoliko zmajeva na travu. No Pufijev se zmaj izdigao iznad svih ostalih. Konac se zategnuo do ruba pucanja, a zmaj je odletio visoko iznad Crnomračja.

U igri su ostali samo on i zmaj male vile Zore. Pufi se već radovao pobjedi kad je vjetar iznenada još jače zapuhao. Zmaj je počeo divlje trzati uzicom, a zatim je podigao Pufija s tla. Pufi je po svaku cijenu želio pobijediti pa nije ni pomišljao pustiti uzicu i prepustiti zmaja vjetru. Grčevito se držao, dok je ispod njega ostajalo polje puno djece, a on je letio zajedno sa zmajem.

„Upomoć!” vikao je Pufi, ali ga nitko nije čuo.

Tada zapuše vjetar, na trenutak slijeva, zatim zdesna, a onda odozgo, i uzica se omota oko krošnje visoke smreke. Zmaj je ostao lebdjeti u zraku, dok je Pufi pao u granje. Kao pravi zubati duh, pregrizao je uzicu koja mu se zapetljala oko ruke. Oprezno se spuštao niz grane, sve niže i niže, prema šumi.

Već je bio pri posljednjim granama kad je jedna pukla pod njim i on je pao na tlo. Srećom, nije pao na kamenje, nego na nešto mekano. Začulo se mljackanje dok je tonuo u močvarno blato.

„Upomoć!“ povikao je Pufi dok je tonuo sve dublje, ali bilo je beskorisno. Što se više pokušavao izvući, to je brže tonuo. Kad je već bio do struka u blatu, ponovno je začuo mljackanje.

„Hej, hej! Tko si ti i što radiš u mom vrtu?“ začuo se glas.

„Pomozi mi, tonem u močvaru!“ pozvao je Pufi.

Ispred njega pojavio se dlakavi muškarac. Imao je dugu bradu, a po cijelom tijelu rasla mu je mahovina. Lice mu je bilo mrzovoljno.

„Joj, ujače, hoćeš li mi pomoći, molim te?“ Tek tada ga je Pufi prepoznao.

„Što te dovelo ovamo, mali?“

„Zmaj.“

„Zmaj?“ Ujak je pogledao Pufija s nevjericom.

„Da, onaj papirnati. Mislim, bio je ogroman. Napravio sam ga od kutije i platna jer sam stvarno, stvarno želio pobijediti na natjecanju. Da se nije zapeo za drvo i da nisam pao u blato, možda bih ipak pobijedio.“

„To baš i nije bila najsjajnija ideja. Budi sretan što je sve tako dobro završilo.“

„Pa, zaglaviti do prsa u blatu baš i nije ishod kojem sam se nadao. U svakom slučaju, misliš li da bi mi mogao pomoći?“ inzistirao je Pufi.

„Imaš sreće. Zubati duhovi moji su prijatelji. Daj mi ruku, izvući ću te.“

Ujak je pomogao Pufiju da izađe iz močvare. Pufi mu je pristojno zahvalio i shvatio da je ujak bio u pravu. Nije morao pod svaku cijenu pobijediti na natjecanju. Postoje važnije stvari u životu. A ni u čemu ne treba pretjerivati, pa ni u izradi zmaja.

Pufi se kući vratio sav u blatu, ali zadovoljan sam sobom. Iako nije pobijedio na jesenskom natjecanju, bio je sretan što je sigurno stigao kući. Možda će mu se iduće godine posrećiti pa će pobijediti. Ali bolje da ne pravi divovskog zmaja. Okušat će sreću s običnim. Ujak je bio u pravu. Nije to toliko važno.