Iza velikog brda stajala je lijepa kuća. Ali to nije bila obična kuća. Bila je plava poput neba, na njoj su bila naslikana sunca. Krov joj je bio žarko crven. Stalaja je usred rascvjetale livade. Posvuda oko nje raslo je šareno i mirisno cvijeće. Ali kakva je to kuća bila?
Bio je to vrtić za mlade životinje iz šume. Tu je bila učionica za srne i za vjeverice. Tu je bila i učionica za male jazavce i zečiće. Sve su mlade životinje tamo jako voljele ići. Svi su se mogli igrati i učiti nove stvari i svi su tamo imali prijatelje. Sove su bile učiteljice. Najmudrije životinje u šumi.
Jednog dana došlo je vrijeme da mali zec po imenu Skippy krene u vrtić. Sada je bio dovoljno star da počne učiti i upoznati druge zečeve u svojoj učionici. Ali stvarno se prestrašio.
“Mama, ne želim ići u vrtić. Sve ću naučiti kod kuće, obećavam. Želim biti ovdje s tobom”, svaki dan je govorio mali Skippy. Ali mama zec je bila jako mudra. Jako je voljela Skippyja. Iako bi najviše voljela da on može stalno biti s njom, znala je da je za njega pravi izbor da krene u vrtić: pomoglo bi mu da postane samostalniji i naučio bi puno novih stvari. I tako je razmišljala kako pomoći svom malom zečiću da se ne boji vrtića. A onda joj je sinula ideja.
Ujutro, dok je mama zec spremala Skippyja za vrtić, imala je nešto za njega. Kleknula je kako bi bili na istoj razini i rekla: “Skippy, danas je tvoj veliki dan. Znam da se bojiš i da ne želiš ići u vrtić. I uopće se ne ljutim zbog toga. Razumijem kako se osjećaš. Ovo je novo mjesto i prvi put ćeš biti bez mene. Imam nešto za tebe da ti pomogne da preživiš dan u vrtiću. To je narukvica protiv plača.”
“Što? I kako to funkcionira?” Skippy je znatiželjno pogledao narukvicu dok mu ju je mama vezivala oko šape. “To je narukvica koja će te uvijek podsjećati da mislim na tebe i da znam da ćeš biti dobro. Pogledaj slova napisana na njemu. ILY. To znači da te volim. Ako se rastužiš, pogledaj narukvicu na svojoj šapi i razveselit će te. Znat ćeš da mislim na tebe i da sam ponosna što ti ide tako dobro u vrtiću. I neće ti se plakati. Vidjet ćeš”, objasnila je mama zečica Skippyju.
To je malom zečiću ulilo hrabrost. Kad je stigao u vrtić, njegove učiteljice sove su ga vrlo toplo pozdravile. Upoznao je druge zečeve i jako se volio igrati sa svima njima. A kad se na trenutak rastužio jer mame nije bilo, spustio je pogled na svoju narukvicu i to ga je odmah razveselilo. Znao je da mama misli na njega i da će doći po njega.
Na kraju, Skippy je zavolio vrtić i veselio mu se. Pokazivao je mami stvari koje je tamo izrađivao i pohvalio se da je najdalje skočio na tjelesnom. Također mu je bilo drago što je ondje našao puno novih prijatelja. A njegova mama? Bila je ponosnija na njega nego ikad.
