Daleko u dubokoj šumi živio je čopor vukova. Pazili su jedni na druge, pomagali jedni drugima i uvijek se držali zajedno. Imali su svoje vučje zakone i pravila kojih su se svi pridržavali. Nitko ih nije smio slomiti. Čopor je uključivao mlade vukove i stare vukove, ženke i mužjake. Štitili su jedno drugo i živjeli sretno zajedno.
Jednog dana, mladi vuk je sam šetao šumom kada je iznenada začuo čudne zvukove. Dolazili su odnekud iz grmlja. Bili su to zvukovi mladunčeta životinje, ali ne vučića. Vuk je prišao bliže kako bi otkrio tko to čuje. Kad je opazio tko je to, skočio je unatrag, nisko čučnuvši. Bilo je to ljudsko dijete. U grmlju se šćućurila djevojčica.
Kad je dijete ugledalo vuka, preplašilo se i sakrilo dublje u grmlje. Ali nakon nekog vremena djevojčica se ohrabrila, pružila ruku prema vuku i mirno rekla: “Ne boj se, neću te ozlijediti. Izgubljena sam i bojim se. Možeš li mi pomoći pronaći selo u kojem ljudi žive kako bih se mogla vratiti kući?”
Vuk je stajao nepomično, gledajući djevojčicu. Zurio joj je u oči i u tom trenutku kao da mu se nekakva toplina širila tijelom. Ugodna vrsta magije koja ga je natjerala da priđe bliže njezinoj ruci. Nježno ju je pomirisao. Nikada nije osjetio tako sladak miris! Negdje duboko u sebi znao je da joj mora pomoći. I tako ju je podupro svojim tijelom i izveo iz šume.
Vodio ju je sve do sela, a zatim je nježno gurnuo kako bi shvatila da sada mora nastaviti sama. Iz daljine je promatrao djevojčicu kako bi se uvjerio da je sigurno stigla. Kad je vidio kako je drugi ljudi uzimaju u naručje, zadovoljan se vratio u svoj čopor.
Prošlo je nekoliko dana i vuk je opet šetao šumom. Ali iznenada je osjetio dašak poznatog slatkog mirisa u zraku. Počeo se okretati, tražeći njegov izvor. A onda je to vidio. Tamo, iza drveta, stajala je djevojčica koju je spasio.
Kad je ugledala vuka, potrčala je k njemu, grleći ga. “Znala sam da ću te pronaći! Danas se nisam izgubila, došla sam pronaći tebe. Željela sam ti zahvaliti što si me onaj put doveo kući. Stvarno si mi nedostajao”, šapnula mu je djevojčica na uho. Ta ista topla čarolija ponovno je ispunila vuka. Znao je što to znači. Vuk je prihvatio djevojčicu. Znao je da ima jaku vezu s njom. I da će je od sada štititi, kao da pripada njegovom čoporu, iako živi s drugim ljudima. Vezu koju je stvorio nitko nikada neće uništiti.
Nakon nekog vremena djevojčica je odrasla. Brzo je rasla. Cijelo to vrijeme često je dolazila vidjeti svog vučjeg spasitelja u šumi. I uvijek ju je čekao. Nijedan od drugih vukova nikada joj nije naudio. Znali su da je dio čopora ako je netko od njih povezan s njom. I to je zakon vukova.
Divno ❤️