U blizini mračne šume stajala je mala kućica. U njoj su živjeli djed i baka. Svaki praznik dolazila im je u posjet unuka Anette. Djevojčica smeđe ravne kose i očaravajućeg osmijeha. Svaki slobodan dan provodila je u bakinoj i djedovoj vikendici. Ali jednog praznika dogodilo se nešto što Anette nikada neće zaboraviti.
Bilo je proljeće. Anette je imala tjedan dana proljetnih praznika u školi. I od prvog dana provela ga je u bakinoj i djedovoj vikendici kraj šume. Voljela je šetati šumom i sjediti uz potočić koji je tekao kroz šumu. Promatrala je žabe koje su skakutale oko potoka, promatrala je daždevnjake dok se jure skrivajući se iza kamenčića i slušala cvrkut ptica. Ali tijekom tih proljetnih praznika čula je i čudnu buku u šumi. Bio je to zvuk koji nije poznavala. Dolazio je iz grma koji je rastao uz potok. Anette je bila znatiželjna pa je otišla vidjeti što ili tko proizvodi zvuk.
Kad se približila grmu, u njemu je ugledala malo mladunče vidre. Ležalo je tamo, izgledalo je slabo i gladno. Anette je pogledala uokolo, pokušavajući uočiti roditelje male vidre, ali u blizini nije bilo drugih vidri. Bez oklijevanja je zgrabila malu vidru u trenirku i s njom potrčala prema bakinoj i djedovoj kući. Oni će sigurno znati što im je činiti. Dok je prilazila kući, izdaleka je zvala: “Bako, djede, pomozite mi!”
Kad su baka i djed čuli unučin poziv u pomoć, istrčali su iz vikendice. Kad su vidjeli što Anette nosi u trenirci, odmah je krenula operacija spašavanja. Djed je nazvao stanicu za spašavanje životinja. Za nekoliko minuta stigao je veterinar koji je preuzeo brigu o izgubljenoj životinji. Poveo je bebu vidre sa sobom u stanicu i pohvalio Anette što je spasila život bebi životinje.
Kako je vrijeme prolazilo, mala vidra je rasla i napredovala u stanici za spašavanje. Sada Anette nije posjećivala samo baku i djeda tijekom praznika, već je redovito odlazila i svojoj maloj prijateljici vidri. Ali kad je vidra potpuno povratila zdravlje i postala dovoljno stara za život u divljini, nisu je mogli pustiti. To je zato što se bojala vode. A vidre u divljini vole vodu. Tamo love ribu. Ali ova vidra nikako nije voljela vodu. Navikla je dobivati hranu od ljudi i nije htjela ni šapu umočiti u vodu. Iako u njoj živi ukusna riba.
No Anette je bila pametna i strpljiva djevojka pa je s skrbnicima dogovorila da, kad god dođe na ljetovanje kod bake i djeda, uči vidru da se navikne na vodu. Kad bi mala vidra to naučila, mogla bi biti puštena barem u prirodni rezervat. To je nešto poput divlje prirode, ali ljudi to ipak nadziru. I tako kad god bi Anette stigla na odmor, otišla bi vidjeti vidru. Neprestano je pokušavala smisliti kako naučiti vidru da ide u vodu. A onda joj je sinula ideja. Anette se odjenula u smeđi kupaći kostim kako ne bi jako preplašila vidru. Ušla je u malo jezero koje su imali u spasilačkoj stanici i vidri pokazala najukusniju ribu. Vidra se pružila naprijed, ali nije mogla dohvatiti ribu. No mirisalo je tako dobro da je vidra ipak zakoračila nekoliko koraka u vodu. Brzo je zgrabila ribu i odmah zatim skočila natrag na obalu. I to je ono što je Annie radila svaki dan. Ali ona je išla sve dublje u vodu. Tako da bi se i vidra morala odvažiti dalje.
Trebalo je nekoliko tjedana, ali je vidra konačno shvatila da joj voda neće naškoditi. Naprotiv: bila je ugodna i mogla se igrati u njoj, plivati i pronaći slasne poslastice. Anette je bila sretna. Ne samo da je spasila vidru dok je bila beba, već ju je i naučila živjeti u vodi. Danas je Anette odrasla. Ali i dalje voli posjećivati baku i djeda u njihovoj kući, a voli i svratiti u prirodni rezervat gdje njezina prijateljica vidra živi sretnim životom.
Prica je dobila pljesak na kraju od kceri, bas je lijepa.