U lijepom malom selu živio je mali dječak. Zvao se Ivan. Uvijek je nosio istu kapu na glavi, koljena su mu uvijek bila razbijena, a ruke prljave. Dok je odrastao, naučio je svaki zanat. Znao je sašiti cipele, popraviti krov, posaditi drvo, voziti traktor ili jahati konja. Nije bilo ničega što on nije mogao učiniti. Kad je postao punoljetan, odlučio je krenuti u svijet. Uostalom, znao je sve raditi, pa zašto onda ne bi mogao zaraditi novac negdje u svijetu da mu bude dobro? Ivan je uzeo nešto za jesti i krenuo gdje su ga noge nosile.
Kad je stigao u prvi grad, nije mogao vjerovati svojim očima koliko je ljudi sreo. Nije bilo kao njegovo selo. U gradu su bile tržnice na kojima je svatko nešto nudio i prodavao, natjecalo se tko će što više zaraditi. Zato je želio okušati sreću. Išao je od kuće do kuće, od osobe do osobe, nudeći svoje usluge. Uvijek je nabrajao što sve može raditi i nudio se za rad. Ali uvijek je ispalo isto.
Nekoliko ljudi mu je reklo da će mu dati posao, ali kada su mu rekli koliko će ga platiti, Ivan se samo nasmijao: “Tako malo? Neću raditi za vas! Ne isplati se.” I tako je to trajalo i trajalo. Prošlo je neko vrijeme. Ivanu je ponestalo hrane. Nije imao gdje spavati. Nije imao ni novca. Toliko je oslabio da nije imao snage ni otići kući. I tako, sam i nesretan, legne na mahovinu u šumi i požali se: “O, Bože. Što sam pogriješio? Sve znam. Ne bojim se posla. Ali neću raditi za tako male novce! Nitko me ne može dobro platiti. Nitko me ne cijeni dovoljno! Ali sada nemam ni posla ni novca. Što ću?”
“Znam što bi mogao učiniti”, čuo se slabašan glas. Ivan je skočio i pogledao oko sebe. Tko je govorio? Počeo je skupljati kamenje, pretraživati po mahovini, a rukama je pipao po tlu. Sve dok se odjednom iza paprati nije pojavio mali vilenjak. Bio je sav srebrn i lijepo je svjetlucao u tami. Bio je tako malen da je stao na Ivanov dlan.
“Tko si ti?” upita Ivan. “Ja sam vilenjak koji pomaže ljudima. Ako želiš, mogu ti dati savjet. Sutra ujutro me uzmi u džep i idi sa mnom u grad. Dat ću ti savjete i pomoći ti da nađeš posao i mjesto za spavanje.” Ivan je isprva bio iznenađen, ali je htio savjet pa je pristao.
Već sljedećeg dana stavio je vilenjaka u džep i otišao u grad. Došao je do velike mlinareve kuće i pokucao na vrata. Mlinar je izašao i Ivan mu je odmah rekao što bi mogao raditi i da bi želio raditi za njega. Mlinar je pristao i rekao što će mu dati zauzvrat. Ivan je u tom trenutku udahnuo i htio reći da to ne dolazi u obzir, da nije dovoljno i da zaslužuje više. Vilenjak je to znao. Ali prije nego što je Ivan uspio bilo što reći, vilenjak ga je uštipnuo za ruku u džepu da ga zaustavi. Pritrčao je rukavom do njegova uha i nešto šapnuo.
Ivan se nasmiješio mlinaru i pristao na ono što je ponudio. Nekoliko godina nakon toga Ivan je vjerno radio za mlinara. Svidio mu se njegov rad. Za nekoliko mjeseci čak je dobio više novca. Ivan se dobro zabavljao. Imao je gdje spavati, imao je hranu za jesti, imao je dovoljno novca i imao je posao u kojem je uživao.
Kakav mu je savjet tada dao vilenjak? Nikad nikome nije rekao. Ali njegovi su savjeti pomogli Ivanu da bude ponizan i zahvalan te da shvati da će sve doći s vremenom. Nije mogao odmah dobiti sve što je želio. Zahvaljujući svojoj marljivosti, lijepim osobinama i činjenici da je poslušao vilenjakov savjet, postigao je sve u životu.
