Kako su Vili i Oli prespavali u šatoru

U jednom gradiću bila je lijepa vila. To je kuća koja je veća od ostalih i obično u njoj živi nekoliko obitelji. U ovoj vili živjela su dva dječaka sa svojim roditeljima. Oli i Vili. Bili su najbolji prijatelji. Vili je živio na prvom katu, a Oli u prizemlju. Svaki put kad bi Vili nekamo išao, skliznuo bi niz ogradu i sletio točno pred Olijeva vrata. Svugdje su išli zajedno. Zajedno su igrali igrice i zajedno smišljali ideje. Oko njihove vile bio je prekrasan vrt. Travnjak je bio potpuno mekan i imali su puno prostora za igru. Voljeli su se igrati u vrtu.

Jedne ljetne večeri nikako im se nije dalo ići kući. Stalno su nagovarali roditelje da im dopuste da ostanu vani i igraju se. Napokon je Viliju sinula ideja. “Stari, zašto ne bismo spavali vani? Podići ćemo šator i prenoćiti ovdje.” Olijeve su oči zasjale. Nije mogla postojati bolja ideja. Odmah su otišli pitati roditelje, a kad su im dopustili, krenuli su s pripremama. Postavili su šator. Stavili su madrace, jastuke i vreće za spavanje. I malu svjetiljku da vide jedan drugoga. Uzbuđeno su ušli u svoje vreće za spavanje i neko vrijeme razgovarali. Kao pravi dečki, pričali su jedan drugome nevjerojatne, avanturističke ali i prilično strašne priče. Ubrzo su im se oči počele zatvarati i odlučili su ići na spavanje.

Skoro su zaspali kad ih je nešto uznemirilo. Kao da je netko prolazio kraj njihovog šatora. Vani je nešto šuštalo. Nisu se imali zbog čega brinuti: bili su u svom vrtu, a roditelji su im spavali u vili dolje niz cestu. Ali bili su uplašeni. “Čuješ li to, Vili? Što bi to moglo biti?” šapnuo je Oli. Vili je samo kimnuo glavom i slegnuo ramenima. Obojici dječaka trebalo je dosta vremena da skupe hrabrosti, ali su morali nešto učiniti. Polako su otkopčali šator. Tiho su ispružili glave i pokušali pogledati oko sebe. Odjednom ih je nešto liznulo po licu. Toliko su se zaprepastili da su skočili, udarili glavama jedan o drugog i pali jedan na drugog.

Otkrili su da ono što ih vani promatra nije duh, već susjedov pas. Poznavao je dječake i kada je vidio da su u šatoru i sami, došao ih je čuvati. Oli i Vili bili su jako sretni što je ondje. I premda se dječaci sigurno nisu bojali, pomisao na psa koji ih čuva pomogla im je da puno lakše spavaju.