Duh po imenu Luna

Luna je bila posebna djevojčica. Živjela je među duhovima i sama je bila slatki mali duh. Njezina crvena kosa uvijek je bila potpuno razbarušena, obrazi prljavi, a odjeća kao da je sašivena od najrazličitijih komada odjeće jarkih boja. Moglo se na prvi pogled vidjeti da nije kao druga djeca. Ali Luna je silno željela imati prijatelje među normalnom djecom, iako joj je majka bila duh, a i otac joj je bio duh. Iako je išla u školu s ostalim duhovima, još uvijek je čeznula za svijetom obične djece koja nisu duhovi.

Mama bi joj uvijek govorila: “Luna, mi ne pripadamo tamo. Ljudi ne razumiju tko smo i mogli bi te povrijediti. Kloni se ljudskog svijeta.” Ali Luna to nije mogla dopustiti. Gotovo svaki dan skrivala se iza ugla zida u blizini igrališta gdje su se djeca igrala i promatrala ih. Uživala je i mislila je da je nitko ne vidi. Mislila je da je sigurna.

Jednog dana dok se ovako skrivala iza ugla, gledajući djecu, začula je glas iza sebe: “Bok, ja sam Lili. Zašto se skrivaš ovdje i ne dolaziš se igrati s nama?” Luna se toliko uplašila da je pala na tlo. Iza nje je bila djevojčica, otprilike istih godina kao i ona. Bila je vrlo lijepa, s upletenim kikicama i lijepom cvjetnom haljinom. Lili je stala iznad Lune, pružila joj ruku da joj pomogne ustati i ponovno joj rekla da se ide igrati s njima. No Luna je sramežljivo rekla: “Znaš, ja nisam kao ostala djeca. Ja sam jedan od duhova, drugačije izgledam i nemam šta raditi ovdje među ljudima.” Lili se samo nasmiješila: “U redu je što nisi kao mi. Hajde, bit će zabavno.”

I tako je Luna, sva uzbuđena i nervozna u isto vrijeme, krenula za djecom na igralište. Provela je najbolje poslijepodne ikad. Nitko je nije čudno gledao, nitko joj se nije smijao. Stekla je nove prijatelje. Od tada bi Luna gotovo svaki dan dolazila viđati djecu.

Kad je jednog poslijepodneva došla na igralište, sva su djeca tužno sjedila na klupi i nešto raspravljala. “Što se dogodilo?” pitala je Luna djecu, jer se vidjelo da ih nešto muči. Lili je uzdahnula i počela objašnjavati: “Znaš, jedan veliki dečko dolazi za nama. Jako je loš. Izbacuje nas s igrališta, govoreći da takva mala djeca nemaju što raditi ovdje i da će nas, ako budemo i dalje dolazili, istjerati. I bojimo ga se. Premali smo. Ali volimo dolaziti ovamo.”

Luna je razmislila o tome i onda rekla: “Ne brinite, prijatelji. Natjerat ćemo ga da ode. Ipak sam ja duh.” I počela je djeci objašnjavati svoj plan. Kad se približio čas da zločesti dečko dođe, djeca i Luna su bili na svojim mjestima da ih on ne vidi. Ubrzo se pojavio na igralištu. Bio je visok i definitivno stariji od druge djece.

Gledao je po igralištu kada je Luna pucnula prstima i košarkaške lopte su same počele da poskakuju oko visokog dječaka. Od tla su se odbijale točno na dječaka. Samo je pokrio glavu i okrenuo se. Kad su se lopte smirile, Luna je opet pucnula prstima i odjednom su golovi krenuli u potragu za zločestim dečkom. Počeo je trčati što dalje od njih. Nije mu bilo jasno što se događa. Tada su ga golovi okružili i zaprijetili mu: “Nećeš nikoga tjerati s igrališta i izazivati djecu. Ovdje se svi mogu igrati.” Dječak je samo gorljivo kimnuo u znak slaganja.

Djeca su počela skakati od sreće. A Luna? Rado je pomogla djeci jer su je prihvatila i nisu joj se smijala da je duh. Od tada se svi igraju na igralištu. Čak im je i visoki dječak postao prijatelj.