Bio jednom jedan prekrasan grad. U njemu je bilo toliko malih kućica da su morale stajati vrlo blizu jedna drugoj. Tu je živjelo puno ljudi, ali najviše je bilo djece. Bilo ih je nekoliko u svakoj obitelji. Većina njih se poznavala. Posjećivali su se, igrali zajedno, išli na izlete, zajedno išli u školu. U ovom gradu bilo je čak i lijepo igralište. Djeca su se jako dobro brinula za njega. Svaku večer kad bi išli kući, čistili bi ga.
Jednog jutra djeca su dotrčala na igralište i ostala zapanjena. Svuda naokolo bilo je smeća, pijesak je bio razbacan posvuda, kućica na drvetu bila je polomljena, a deke u njoj bile su prljave. Djeca su stajala ispred igrališta i u nevjerici odmahivala glavama. Nisu razumjeli što se ovdje dogodilo te noći. Ali morali su saznati. Prvo su sve očistili i popravili. Tada su se dogovorili da će stražariti noću.
Prve noći trebala su stražariti dva najhrabrija dječaka u gradu. Miro i Rado. Bili su najbolji prijatelji i čvrsto su odlučili čuvati i braniti igralište. Dečki su bili dobro opremljeni. Odjenuli su se u tamnu odjeću, na glavu su stavili trake sa svjetiljkama i sakrili se u grmlje najbliže igralištu i čekali. Ubrzo je pao velik mrak. Ali dječaci se nisu nimalo bojali. Htjeli su otkriti tko im uništava igralište. Odjednom je Rado začuo korake. Oba dječaka su znala da netko dolazi, ali nisu znali tko. Upalili su svjetiljke i njima osvijetlili nepoznate posjetitelje. Na svjetlu se pred njima pojavila medvjeđa obitelj. Kad su ugledali Mira i Rada sa svjetiljkama na čelu, stali su na stražnje noge i počeli glasno režati. Dječaci su bili iznenađeni. Očekivali su nekoga, ali sigurno ne medvjede. Ali Miro je ostao miran. Prišao im je polako, pokazujući da ih ne želi povrijediti. “Jeste li vi oni koji su izbacili smeće iz naših kanti? Gladni ste, zar ne? Jeste li tražili hranu?” oprezno je upitao Miro. Medvjedi su zastali. Prestali su režati i stali na sve četiri. Pogledali su uokolo i ustanovili da zapravo nisu u opasnosti. Pogledali su dječake i kimnuli u znak slaganja. Pokazali su na obližnju šumu. Kada su Miro i Rado to pogledali iz daljine, shvatili su zašto medvjedi dolaze u njihov grad tražeći hranu. Šuma je već iz daljine izgledala ružno. Bilo je polomljenih grana, uništenog drveća i grmlja, a potok iz kojeg su pili bio je prekriven kamenjem. Nije ni čudo što medvjedi nisu mogli naći ništa za jelo.
Miro je predložio: “U ovom gradu ima puno djece. Sutra ujutro ćemo svi otići u šumu i očistiti i popraviti sve što možemo. Vjerujem da će nam pomoći i netko od odraslih. Onda ćete tamo uživati i nećete nam uništavati igralište.” I kako je rekao, tako je i učinio. Sutradan je cijeli grad došao popraviti šumu. Posao je dobro išao. A kad su sve završili, medvjedi su im u znak zahvalnosti donijeli malo malina. Tako je nastalo neobično prijateljstvo između ljudi i medvjeda. Djeca i dan danas dolaze k medvjedima u šumu i igraju se s njihovim mladuncima.
