Pahuljice imaju puno prijatelja. Ne možeš niti izbrojati koliko ih ima. Njeni najbliži prijatelji su pahulje koje su ispale iz istog oblaka. Drže se zajedno sve dok ne stignu do zemlje, a čak i na zemlji leže jedno pored drugog u snježnom nanosu. Kad su pahulje zajedno, one su sretne i zadovoljne odmaraju na zemlji, na krovovima ili na drveću, sve dok sunce dopušta.
Jedne zime puhao je jak vjetar. Padao je snijeg i otpuhao je jednu malu pahuljicu po imenu Snjeguljica daleko od njezinih prijatelja na istom oblaku. Sletjela je u snježni nanos, sklupčala se i zaplakala. Osjećala se napušteno, iako je oko nje bilo puno drugih pahulja. Ali s njom nisu htjeli razgovarati jer je bila strankinja.
Ležala je tako puna dva dana, usamljena i nesretna. Poželjela je da sunce sja i da se ona otopi. Ali nije se dogodilo. Odjednom se u daljini začuo smijeh i vika. Dotrčala je cijela skupina djece. Sve što se moglo vidjeti bile su nasmijane oči i crveni obrazi koji su virili iz njihovih šalova i kapa. Valjali su se po snijegu, pravili kugle, bacali ih jednu na drugu ili ih kotrljali da budu veće, kako bi snjegoviću napravili veliki trbuh. Čak je i Snjeguljica ušla u jednu od ovih kugli. Jedan dječak ju je smijući se bacio prema velikom stablu. Promašio je, lopta je pala na zemlju. A Snjeguljica nije mogla vjerovati svojim očima. Sletjela je točno usred svojih prijatelja iz istog oblaka. Kakva radost i sreća. Sve su se pahulje uhvatile za ruke i obećale jedna drugoj da više nikada neće dopustiti da ih išta rastavi, pa ni najjači vjetar.
