Jednome je pjetliću dosadio život u seoskom dvorištu. »Ovdje je tijesno i sve je uvijek isto«, mislio je, »prase rokće, kokoši se prave da znaju letjeti, gusan traži svađu. A sivi golub kaže da je iza našega plota veliki svijet. Sigurno tamo ima i zanimljivih mjesta od ovoga dvorišta.«
I on odluči krenuti na put.
Zaleti se, skoči – i preleti plot. I sav zadovoljan, jer mu je otprve uspjelo, uputi se
seoskom cestom.
Išao je tako, išao, a onda nabasao na nekog purana. Taj je puran proveo jutro uzalud tražeći kakav zalogaj u prašnoj travi uz rub ceste i jedva je čekao da s nekim popriča.
– Kamo si se uputio? – upita pjetlića.
– Idem u svijet – odvrati pjetlić.
– A kako je tamo? – upita puran.
– Ne znam dok ne vidim – odvrati pjetlić.
– Ima li mjesta i za mene? – upita puran.
– Naravno, svijet je velik – odvrati pjetlić.
– Mogu onda s tobom? – upita puran.
– Pa hajde, u dvoje je veselije – prihvati pjetlić.
I pođoše dalje zajedno.
Išli su pjetlić i puran putem, a put ih je vodio pokraj vode. Nije to bio ni potok ni jezero,
nego neka lokva zaostala od posljednje kiše. A u toj tijesnoj lokvi kupala se neka patka. I
bilo joj je dosta takvoga kupanja.
– Kamo idete? – upita patka pjetlića i purana.
– Idemo u svijet – odgovoriše njih dvojica.
– Ima li tamo ljepše vode za kupanje? – upita patka. – U ovoj maloj lokvi ne mogu ni noge ispružiti!
– Ne znaš dok ne vidiš – odvrati pjetlić.
– Rado bih pogledala – reče patka. – Mogu li s vama?
– Možeš – prihvati pjetlić, a puran je dodao:
– Što nas je više, to je veselije.
Išli su dalje u troje, a put ih je vodio pokraj nekoga guštika. Odjednom iz guštika izjuri pred njih veliki bijeli gusan. Nije bio dobre volje. Jer se maloprije potukao s istim takvim, ali malo većim bijelim gusanom. I izvukao kraći kraj.
– Kamo idete? – upita on pjetlića, purana i patku.
– Idemo u svijet – rekoše oni.
– Je li svijet daleko odavde? – upita gusan.
– Što dalje, to bolje – odvrati pjetlić.
– Mogu li s vama? – upita gusak.
Pjetlić nije bio baš oduševljen, jer je imao loša iskustva s gusanima, no puran reče:
– Možeš.
A patka doda:
– Što nas je više, to je veselije.
I tako su dalje išli u četvero. No seoski im je put svima dosadio. Zato su skrenuli na neku stazu i ubrzo zašli u šumu.
Prva životinja koju su u šumi sreli bio je zec. I zec se raspitivao kamo idu i zašto, i upitao smije li s njima. Pa je družina dobila i petog člana.
Zatim su sreli ježa. Koji se zaželio novoga društva i doživljaja. Pa im se i jež pridružio na putu u svijet.
Pjetlić i puran, patka i gusak, i zec i jež – vesela družba išla je šumskom stazom sve do mrkloga mraka.
Kad je pao mrak, njih uhvati strah.
– Moramo naći neko skrovište za noć – rekao je pjetlić.
– Moramo, moramo – potvrdiše puran, patka i gusan.
– Znam zgodnu rupu u blizini – rekao je zec.
Pođoše svi skupa do zečeve rupe. I zbilja – bilo je to zgodno mjesto. Jedan po jedan uvukoše se u duplju: i pjetlić, i puran, i patka, i gusak, i zec. A ježa postaviše pred rupu kao stražu. Jer su ježevi ionako po noći budni. To jest, ako su se po danu naspavali.
Putnici su bili umorni pa su brzo zaspali. I pjetlić, i puran, i patka, i gusak, i zec. Pa čak i jež koji se toga dana, eto, nije naspavao.
No nedaleko od toga mjesta upravo se probudila jedna lisica.
Otvorila je oči, protegnula se i osjetila da je gladna. No nije joj se dalo samoj ići u lov pa se uputila do obližnjeg brloga u kojemu je spavao njen prijatelj sivi vuk.
– Hej, vuče! – zazove ga. – Jesi li budan?
– Sad jesam – odgovori vuk zijevajući.
– A jesi li gladan?
– Tko nije gladan kad se probudi?
– Hajdemo onda zajedno u lov.
– Dobro, a kamo ćemo noćas?
– Do šupljega stabla – odvrati lisica. – Znaš onoga u kojemu smo već nekoliko puta našli slasni zalogaj.
Da, da, bilo je to baš ono stablo u kojemu se skrivala pjetlićeva družina!
Vuk prihvati lijin prijedlog pa njih dvoje krenuše kroz mrkli mrak: lisica prva, a vuk za njom.
No kad su stigli do šupljega stabla, lisica nagazi na ježa koji je spavao pred dupljom.
Prestraši se pa reče vuku:
– Tu je samo oštro trnje, tuda ćemo teško proći!
– Ti pokušaj proći i uvući se u duplju – predloži vuk. – Manja si, bit će ti lakše nego meni.
– Dobro – reče lisica i oprezno opet krene prema stablu.
No jež se, naravno, probudio kad je lisica stala na njega. Dok su vuk i lisica razgovarali, on je šmugnuo u duplju i digao uzbunu.
– Lisica i vuk! – vikao je. – Lisica i vuk!
Svi se probudiše. Pjetlić zalepeće krilima, a zec od straha počne trčati ovamoonamo po duplji topćući šapicama.
Lisica je čula to lepetanje i toptanje pa se vrati vuku i reče:
– Slušaj, vuče, meni se čini da unutra netko traži batinu. Bojim se da ovo neće dobro završiti.
– Ma pogledaj malo bolje – šapnu joj vuk. – Ako je sam, lako ćemo ga svladati.
Lisica ponovno krenu prema duplji, ali vuk za svaki slučaj ostane malo podalje.
U duplji je puran počeo od straha glasno vikati:
– Purgari! Purgari! Purgari!
A patka ga je tješila i vikala još glasnije:
– Ne boj se! Šest nas je! Ne boj se! Šest nas je!
Lisica je i to čula pa dovikne vuku:
– Čuješ li ovo, vuče? Njih je šest, a mi smo samo dvoje!
– To nije dobro – odvrati vuk. – No mi znamo koliko je njih, a oni ne znaju koliko je
nas. U mraku ih možemo iznenaditi.
Možda – reče lisica i prišulja se korak bliže duplji.
No kad je unutra još i gusak zasiktao, lisici je bilo svega dosta.
– Slušaj, vuče, unutra netko pali svijeću! Vidjet će nas, pa smo nastradali. Bježimo
radije odavde dok smo čitavi!
– Bježimo! – prihvati vuk kojemu se cijeli pothvat ionako nije sviđao.
Pa su pobjegli.
I ostali bez večere.
A u šupljem je stablu nastalo pravo slavlje. Galamili su i skakali od veselja i pjetlić, i
puran, i patka, i gusak, i zec. Pa čak i jež kojemu je lisica prignječila šapu. I odlučiše da će
svi zajedno ostati u šumi – jer im nitko nije ravan po hrabrosti i pameti.
