Ako pogledate u nebo, vidjet ćete kako se oblaci brzo kreću. To se ne podrazumijeva samo po sebi. Vjetar ih tjera. Ponekad je toliko jak da oblaci doslovno jure nebom, a ponekad je toliko slab da se oblaci jedva njišu. Odakle dolazi taj vjetar? A tko njime vlada? Kažu da postoje vjetreni vilenjaci koji lete među oblacima i raznose ih. Ima ih mnogo, ali ih ljudi ne vide. Lete visoko i skrivaju se među oblacima.
Jednom je bilo natjecanje nebeskih vilenjaka u puhanju. Vilenjaci su se natjecali jedni protiv drugih. Pripremili su startni oblak, na njega su stala dva vilenjaka, a kad je natjecanje počelo, morali su što više udahnuti i puhati u hrpu oblaka ispred sebe. Tko najdalje otpuše oblake, taj je pobjednik.
Na red je došao i vilenjak Gromovjetar, snažan vilenjak koji je mogao otpuhati olujne oblake. Pored njega poletjeo je vilenjak Povjetarko, sićušni vilenjak koji nije imao previše snage. Pobrinuo bi se za ugodan ljetni povjetarac, to je sve. Dva vilenjaka našla su se jedan do drugoga. Čim su poletjeli, udahnuli su i svom snagom zapuhali u svoju gomilu oblaka. Gromovjetrovi oblaci kotrljali su se nebom nadaleko i naširoko, ali su ih prestigli Povjetarkovi oblaci i letjeli takvom brzinom da nitko nije mogao vjerovati svojim očima. Brzinom munje odletjeli su u daljinu. Vilenjaci su gledali otvorenih usta. Nisu razumjeli odakle Povjetarku tolika moć. Puhao je s izuzetnom nježnošću.
“Ovo ne može biti istina! Mora da je Povjetarko varao!” povika desetak vilenjaka. Žiri je odmah odlučio pokušati ponovno. Povjetarko je ponovno ustao, udahnuo i puhnuo u oblake. Kotrljali su se nebom kao i prvi put. Oblaci su se počeli kovitlati u ogromnom vrtlogu. Naletjeli su jedni na druge i oblačići su postali olujni oblaci koje je teško otpuhati. Sve se na nebu uskomešalo. Bila je ogromna oluja. Svi su se vilenjaci sakrili, nadajući se da se neće dogoditi ništa gore i da će oluja uskoro proći.
Najstariji vilenjak se zamislio i strogo pogledao vilenjaka Povjetarka: “Vidiš što si učinio? To se nije smjelo dogoditi! Danas nije trebala padati kiša. Povjetarko, priznaj, odakle ti odjednom tolika snaga?” “Povjetarko isprva nije rekao ništa, a onda je nakon kratkog vremena tužno priznao: “Nisam htio opet biti zadnji. Uvijek pušem najgore od svih. Zato sam danas prije utrke uzeo bombon od jakog vjetra, da mogu jače puhati. Nisam znao da će biti tako jako. Žao mi je.” “Povjetarko, to što si učinio je varanje. To nije način na koji bi trebali postupati. Oprostit ćemo ti jer si priznao. Ali prvo se moraš iskupiti za ono što si učinio. Pomoći ćemo ti. Vilenjaci, idemo ! Rastjerat ćemo ovu strašnu oluju.”
Svi su ustali i potjerali oblake po nebu kako bi sunce izašlo i oluja prošla. Bilo je teško, ali zajedno su uspjeli. Zatim su iscrpljeni legli svaki na svoj oblak i polako lebdjeli nebom i odmarali se.
Najstariji vilenjak je primijetio da je Povjetarko još uvijek zabrinut. Sjeo je pokraj njega i rekao: “Ne brini više. Pogriješio si. Može se dogoditi svakome! Važnije je ne ponoviti tu pogrešku. A što se tiče natjecanja, nisi trebao varati da dokažeš da imaš snage. Snaga je u nježnosti. Samo je moraš znati upotrijebiti.” Povjetarko nikad nije zaboravio natjecanje u puhanju. Od tada nije varao. I nije bio tužan što nema toliku moć. Naučio je pobjeđivati vlastitom nježnošću.
