Vještica i čarobnjak

Daleko u dubokoj šumi stajala je drvena kućica. Imala je crveni krov, drvena vrata, obojane prozore sa zavjesama u boji i bila je sva zelena. Izgledala je prekrasno. Tamo je živjela dobra mala vještica sa svojim mužem, čarobnjakom. Oboje su bili jako stari, ali budući da su bili čarobni, to nije bilo važno.

Oboje su imali bradavicu na nosu i kad su hodali, oslanjali su se na štap. Vještica je jako voljela kuhati, a kućica je svaki dan prekrasno mirisala. Čarobnjak je volio jesti sve šta je vještica skuhala.

Jednoga dana čarobnjak je odlučio otići u šetnju šumom. Šetao je šumskom stazom pokraj malina i borovnica. Skrenuo je desno, pa opet lijevo i odjednom shvatio da ne zna gdje se nalazi. Dobro je poznavao šumu, ali nije dobro vidio. Bio je izgubljen. Nije imao pojma gdje je. Neko je vrijeme hodao uokolo po šumi, pokušavajući pronaći šumski put kojim je došao, ali ga nije bilo nigdje. Nakon što je neko vrijeme lutao, počele su ga boljeti noge, pa je sjeo ispod velikog drveta i da se odmori.

Kratke priče za djecu - Vještica i čarobnjak
Vještica i čarobnjak

U međuvremenu, kod kuće, vještica je bila zabrinuta za svog dragog čarobnjaka. Nervozno je hodala po kućici, osvrćući se na sve strane, ali ga niotkuda nije vidjela. “Mora da je odlutao. Ali kako da mu pomognem da se vrati ako ne vidi tako dobro?” začudi se vještica naglas.

Nakon nekoliko minuta sinula joj je dobra ideja. “Skuhat ću najmirisniju hranu koju znam. Miris će se širiti šumom. Čim ju čarobnjak pomiriše, odmah će za nosom krenuti kući”, pomisli vještica i baci se na posao. Nije bilo lako. Prvo je morala nacijepati drva da bi imala čime ložiti peć. Zatim je skupila najmirisnije bilje iz vrta i morala je donijeti vodu iz bunara da u njemu prokuha bilje. Ubrala je povrće iz svog vrta i stavila njega i bilje u vodu. Dodala im je začine. Voda je počela klokotati i prostorijom se proširio miris hrane.

Vještica je brzo otvorila prozore i vrata kako bi se miris mogao proširiti do šume, što dalje, kako bi mogao doprijeti do čarobnjaka. A da bi bila sigurna da će miris proći kroz cijelu šumu, uzela je lepezu i počela njome mahati od vrata prema šumi. Zatim je izgovorila čarobnu rečenicu: “Miris bilja daleko leti, neka mi se moj voljeni vrati.”

Miris se širio šumom. Bio je jači od mirisa cvijeća ili smole na drveću. Čarobna izreka odnijela je miris izgubljenom čarobnjaku, koji je do tada samo tužan sjedio pod drvetom. Tada mu je u nos udario poznati miris bilja. Skočio je na noge, zgrabio štapić i uvukao spasonosni miris. Pustio je da ga vodi dok konačno nije stigao do svoje čarobne kuće, gdje ga je čekala sretna vještica. Zvala ga je izdaleka: “Znala sam da ćeš prepoznati miris i doći!”

Čarobnjaku je bilo jako drago što ga je vještica dovela kući. A kada je vidio šta je morala učiniti da se to ostvari, cijenio ju je još više. Do danas oboje žive u čarobnoj kućici i pomažu jedno drugom svojim čarolijama. Cijene to što su još uvijek tu jedno za drugo.

4.6/5 - (62 votes)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)