Zima je završila. Posvuda je počela rasti zelena trava, na livadama je cvjetalo cvijeće. Sunce je sve više grijalo. U dječjem vrtiću ispred prozora sjedila je Tereza, djevojčica svijetle kose, rumenih obraza i plavih očiju. Svojim preslatkim osmijehom uvijek je razveselila svu djecu u vrtiću. Ali u posljednje vrijeme nije se previše smijala, a danas se uopće nije nasmiješila. Tužno je gledala kroz prozor, glave naslonjene na rukama i potpuno staklenih očiju, kao da joj se plače.
Odgojiteljica je to primijetila, nježno ju je pomilovala po kosi i upitala: “Tereza, što nije u redu? Kako to da nisi tako vesela kao što si uvijek bila?” Tereza je pogledala odgojiteljicu i rekla: “Ništa, gospođo odgojiteljice. Proći će to. Niste vi krivi i ne možete ništa učiniti u vezi toga. Ja samo jako volim snijeg i zimu. Ali sada je gotovo.”
“Ali i proljeće je lijepo. Počinju nove stvari, životinje se bude iz zimskog sna”, odgovorila je odgojiteljica. Tereza ju je pogledala svojim tužnim plavim očima. “Jeste, ali kad padne snijeg sve pokrije, sve ružno opet bude lijepo, bijelo i čisto. Osim toga, u snijegu sam se najčešće igrala sa svojim psom. Zajedno smo hvatali pahulje, a ja sam mu radila lopte od pahulja i bacala ih, ali sada nije sa mnom”, rekla je Tereza tužno, okrećući se prema prozoru.
Odgojiteljica je poslušala Terezu i sažalila se nad njom. Željela ju je nekako oraspoložiti i stalno je razmišljala kako bi to mogla učiniti. Sutradan, kada je Tereza došla u vrtić, nije mogla vjerovati svojim očima. Odgojiteljica i djeca cijelu su prostoriju uredili u bijelo. Napravili su pahuljice od papira i zalijepili ih na prozore, zalijepili bijelu vatu gdje god su mogli i prekrili sve što su mogli snježnobijelim platnom. Izgledalo je to kao neki snježni krajolik.
Odgojiteljica je uzela Terezu u naručje i rekla: “Draga Tereza, ne mogu vratiti pravu zimu, ali budući da ti se toliko sviđa, djeca i ja smo ti napravili zimu ovdje u učionici da ne budeš više tužna i imaš više uspomena na zimu s nama. I znaš što? Danas ćemo igrati neke zimske igrice.” “Hvala”, rekla je Tereza i zagrlila odgojiteljicu. Odgojiteljica je tada raskidala papire na male komadiće i bacala ih po učionici kao da pada snijeg. Djeca su ih nabrala i napravili su grude kao od snijega. Onda su se čak i natjecali u bacanju.
Bio je to najbolji dan u vrtiću za Terezu, ali i za odgojiteljicu.
