Patrik je bio dječak iz malog grada. Živio je u udobnoj kući sa svojim ocem. Imali su veliki servis pored kuće i natpis iznad servisa koji je glasio: “Najbolji mehaničar u gradu”. Patrikov tata popravljao je aute u servisu. Ljudi iz cijelog susjedstva dolazili su k njemu sa svojim automobilima jer je mogao popraviti baš sve. Patrik je uvijek gledao svog tatu na poslu. Učio je od njega. Još dok je bio mali dječak, bio je vrlo spretan i znao je sam popraviti štošta.
Jednog jutra, baš dok su Patrik i njegov tata doručkovali, čuli su kako im ususret dolazi nepoznati pokvareni auto. Motor mu je zvučao kao da kašlje. Kad su pogledali kroz prozor, vidjeli su crni dim kako izlazi iz njegovog auspuha. Cijeli je auto skakao i trzao se. Patrik i njegov otac izašli su vani pozdraviti vlasnika automobila. Čovjek im je stigao na kućni prag.
Izašao je i počeo objašnjavati: “Zdravo, molim vas, pomozite mi. Ne znam što treba autu. Vozim ga po gradu, i evo što radi. Jednostavno ne vozi. Trza. Iz auspuha izlazi crni dim. Ne znam što da radim s tim.” “Pogledat ćemo ga”, uvjeravao je Patrikov tata čovjeka i odvezao auto u servis.
Patrikov tata je cijeli dan gledao auto. Pregledao ga je iz svih kutova, ali nije mogao naći u čemu je problem. Zašto tako loše vozi? Bio je nesretan zbog tog auta. Stalno se pitao što se dogodilo s njim. Po njemu je izgledalo kao da je sve u najboljem redu. Nije imalo nikakvog smisla.
Sljedećeg dana Patrik je ustao rano ujutro dok je njegov tata još spavao. Odlučio je ustati po mraku i otići u servis pomoći tati. Gledao je auto i pokušavao vidjeti što nije u redu. Obišao ga je. Pregledao ga je sa svih strana. Pogledao je ispod haube i pogledao motor. Nigdje nije bilo kvara. Patrik je zamišljeno sjedio na tlu pokraj auta. “Što je s tobom, prijatelju? Nešto mi skrivaš i nećeš to pokazati! Što te muči? Zašto ne želiš voziti? Mora postojati razlog”, razmišljao je Patrik naglas.
“Ne želim više voziti strance”, začuo se odjednom glas iz garaže. Patrik je skočio i otvorenih usta zurio u auto. Prišao mu je bliže. Stavio je ruku na njega i upitao: “Ti znaš govoriti?” “Da, ali molim te, nemoj nikome reći. Ja ću ti reći što mi je. Ali molim te, nemoj nikome reći da znam pričati”, priznao je auto. Patrik je odmah odmahnuo glavom u znak slaganja. Na to je auto odmah progovorio: “Ne želim više voziti strance. Moj gospodar je dobar. Brine se za mene. Ali živi od toga što vozi ljude po cijelom gradu. Do aerodroma, do vlaka, na tulum, svugdje. Ti ljudi lijepe žvake po meni, bacaju smeće, prljaju mi sjedala… A ja sam umoran od toga i tužan sam. Zato se pravim da ne znam voziti … Tako da moj gospodar nikad više ne vozi nijednog stranca!”
Patrik je sve slušao i razmišljao kako to riješiti. Znao je da to autu smeta, ali je znao i da njegov gospodar treba posao. Odjednom je nešto smislio. Uzeo je veliki komad papira i napisao na njemu: “Svaka šteta bit će naplaćena kupcu i rezultirat će izbacivanjem iz automobila.” Pažljivo je zalijepio znak na auto da ga svi vide i da se ne odlijepi. “To bi trebalo pomoći. Svatko tko uđe u tebe, pročitat će to. A ako te netko ozlijedi, samo stani, otvori vrata i izbaci ga van. Tada će svi shvatiti da se trebaju lijepo ponašaju prema tebi. A ja ću tvom gospodaru reći da ne mogu skinuti znak, da sam ja postavio ovaj program za tebe i da jednostavno bezobrazne ljude odmah izbacuješ van iz auta.” Auto je bio zadovoljan. Zahvalio je Patriku i radovao se što će njegov gospodar doći po njega i on će mu moći pokazati koliko dobro zna voziti.
Do danas, Patrikov tata još uvijek nema pojma što nije bilo u redu sa automobilom. Ali je bio ponosan kad je vidio da se ponovno vozi bez ikakvih smetnji. A Patrik? Ponosan je na činjenicu da od malena zna što treba, a što ne treba raditi.
