Snježni čovjek

U dalekoj zemlji gdje cijele godine pada snijeg, na najvišim planinama, dogodila se priča koju vam želim ispričati. Dogodilo se to davno. Postoji planina koja je najviša na svijetu. Ljudi tamo ne idu. Ima hrpa snijega, a ponekad i lavina. To znači da se dio snijega negdje olabavi, a onda sav sklizne niz planinu. Čak i ako na planini nije bilo ljudi, ipak je bilo života. Tamo je živio snježni čovjek.

Bio je ogroman i sav bijel. Imao je čupavo krzno, velike ruke i nevjerojatnu snagu. Živio je sam u skrivenoj pećini. Nitko nikada nije vidio pećinu, niti njega. Ovaj snježni čovjek volio je šetati. Uvijek bi se popeo na planinu, razgledao krajolik oko sebe, a onda bi sjeo na svoju veliku guzicu i spuštao se niz planinu. Bilo mu je to jako zabavno. Planina je bila njegov dom. Volio ju je.

Kratke priče za laku noć - Snježni čovjek
Snježni čovjek

Jednog jutra kada se probudio u svojoj pećini, čuo je neobičan zvuk. Kao da je netko hodao vani i neprestano uzdisao. “Uh, oh, teško je,” čuo je snježni čovjek uvijek iznova. Nije mogao vjerovati svojim ušima. Nitko se nije penjao na njegovu planinu. Snažno je protrljao oči i otišao vidjeti tko to govori. Obišao je planinu, nije mogao pronaći nikoga. Ali je i dalje mogao čuti da je netko tamo. Onda je odjednom, skoro na vrhu, ugledao čovjeka. Bio je to penjač. Pokušavao se popeti na sam vrh planine. Ali nije bilo lako. Penjač nije bio daleko od vrha, ali vidjelo se da nema više snage. Klizao je po snijegu. Postajalo je sve teže i teže. Snježni čovjek ga je gledao iz daljine. Odjednom je pod penjačom puknuo komad leda, on se poskliznuo, pao u snijeg i pokrenuo lavinu. Snijeg ga je povukao ispod i prema dolje. Snježni čovjek nije oklijevao i potrčao je za njim velikim koracima. Skočio je preko leda, čisteći snijeg i pokušavajući pronaći penjača što je brže mogao.

Kad ga je konačno iskopao iz snijega, penjač je bio hladan, slab, a oči su mu bile zatvorene. Snježni čovjek ga je uzeo u naručje i otrčao s njim u svoju pećinu. Ondje je brzo zapalio vatru i donio je penjača bliže vatri. Čekao je da se probudi. Stalno je pazio na njega. Bio je zabrinut. Nakon nekog vremena penjač se probudio. Pogledao je snježnog čovjeka. Pogledao je oko sebe i vidio da je u pećini i da ga grije vatra. Pažljivo je sjeo. “Jesi li me spasio?” pitao je snježnog čovjeka. Snježni čovjek je samo kimnuo i dodao drvo u vatru. Penjač je nastavio: “Hvala ti. Da nije bilo tebe, ne bih preživio.” Snježni čovjek se samo nasmiješio. Penjač je cijelu noć prespavao u špilji kraj vatre. Snježni čovjek je ložio vatru i pazio na penjača. Ujutro se penjač osjećao bolje. Bilo je vrijeme da ide kući. Pozdravio se sa snježnim čovjekom i još jednom mu se zahvalio.

Dok je hodao kući, neprestano je razmišljao o onome što je doživio. Čuo je da snježni čovjek postoji, ali nije vjerovao u njega. Ali sada ga je vidio. I bio mu je zahvalan što ga je spasio. Odlučio je učiniti nešto da mu se oduži. Nikome nije rekao za njega jer nije želio da ga ljudi vide i povrijede ga ili pokušaju uhvatiti. S vremena na vrijeme odlazio bi sam do njega. Uvijek mu je donosio nešto dobro što se snježnom čovjeku svidjelo i brinuo se da se na svojoj planini osjeća sigurno.

4.2/5 - (68 votes)

2 komentara

  1. Za početak ne bi bilo loše ispraviti pogreške i obrisati rečenice na kraju koje se ponavljaju…

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)