Dolaskom proljeća livade počnu blistati raznim bojama. Tijekom tog vremena trava je najzelenija što može biti, a lijepo, šareno cvijeće pojavljuje se posvuda uokolo. Neki od njih stoje uspravno poput jarbola, drugi se okreću prema suncu, a treći su i dalje blago povijeni i vise poput zvona. Ako dobro pogledate u cvjetove, vidjet ćete malu vilu kako skakuće među njima.
Njena haljina ima nekoliko boja na sebi, kao da je napravljena od duge. Kosa joj se sjaji na suncu poput zlatnika. To je vila Flora. Ona skače s cvijeta na cvijet. Neke cvjetove pomiriše, drugima podigne otpalu laticu, a stabljike im poravna da se ne slome. Vila Flora pažljivo se brine za svo cvijeće i istovremeno se divi njihovoj ljepoti. Ali ona može raditi i druge stvari. Zahvaljujući cvijeću, ona može liječiti druge. Na ovaj je način pomogla mnogim stvorenjima. Također je koristila ovu magičnu moć kad je upoznala zeku Fluf.
Dogodilo se to jednog lijepog, sunčanog proljetnog popodneva. Vila Flora sjedila je na tratinčici. Noge su joj njihale u zraku dok je uživala u ljepoti cvijeća oko sebe. Odjednom je začula tiho šmrcanje u travi nedaleko. “Bože moj, što ću. Ajoj, ajoj…”
Vila Flora ustala je na svojoj tratinčici i pogledala oko sebe da vidi odakle dolazi glas. Nakon nekoliko trenutaka, ugledala je zečića sklupčanog u obližnjoj travi. Bez oklijevanja, vila je pojurila prema njemu. Kad je stigla do njega, prstom ga je dodirnula po šapi i rekla: “Bok zeko, što je bilo? Zašto tako plačeš?” Zeko Fluf iznenađeno je pogledao u svoje šape i ugledao lijepu malu vilu. Trepnuo je jer je mislio da sanja. Ali bila je stvarna.
Šapom je obrisao suze i šmrklje, a zatim krenuo u objašnjenje: “Vidiš, tužan sam jer sam drugačiji. Svaki zečić ima lijepe visoke uši, ali jedno moje je okrenuto prema gore, a drugo prema dolje. I štoviše, stalno me bole i ne čujem dobro. Zato sam tužan i držim se sam.” Vili Flori bilo je žao Flufa. Vidjela je da je dobar zeko i želi mu pomoći.
“Znaš što, zeko? Ne očajavaj. Sve se to može popraviti. Nisam samo obična vila. Ja sam vila Flora i zato što ovdje čuvam cvijeće na livadi i pomažem mu, ono mi daje čarobnu moć kad god mi treba. Ostani ovdje. Pokušat ću ti pomoći – rekla je vila i skočila na najviši cvijet. Okrenula se oko sebe, haljina joj je počela svjetlucati na sve strane, a dugine boje su se odražavale širom doline. Kosa joj je poput zlatnika letjela u zrak, a iz cvijeća se počeo dizati šareni dugin vihor.
Vila Flora sakupila je sve boje koje joj je cvijeće dalo u svoju haljinu. Skočila je natrag do zečića i pokazala mu da se sagne kako bi mu mogla posegnuti unutar ušiju. Zatim mu je nježno otpuhala svjetlucave dugine boje u uši. Zeko Fluf samo je zaprepašteno gledao u sve to. Nevjerojatna toplina prožela mu je uši i zečić je odmah osjetio olakšanje. Uši su ga prestale boljeti. Nije mogao vjerovati. Od radosti je počeo skakati u zrak. “Puno ti hvala, vilo. Nemaš pojma kakvo je to slatko olakšanje. Uši me više uopće ne bole”, razveselio se zečić.
Zatim ih je dodirnuo šapama i shvatio da je jedno i dalje usmjereno prema gore, a drugo prema dolje. Unatoč tome, nasmiješio se i rekao: “I nimalo mi ne smeta što su moje uši drugačije od ostalih zečića. Uostalom, ne možemo svi biti isti.” Vila Flora bila je jako sretna što je uspjela pomoći zečiću. Ali još ju je više veselilo to što ga više ne bole uši i što zna da je to važnije od toga kako izgledaju. I bio je u pravu. Ne možemo svi biti isti. Svatko je zanimljiv na svoj način.
