Vojko je bio dječak koji je volio avanturu. Gradio je skrovišta među drvećem, vezao užad u šumi i njihao se na njima, a zimi je gradio iglue u kojima se igrao Eskima. Uvijek je bio pun ideja, a njegova mašta nije imala granica. Ali jednog dana doživio je pravu avanturu.
Kad su počeli praznici, Vojko je otišao kod strica i strine na nekoliko dana. Volio je ići tamo jer se uvijek nešto događalo. No ovaj put se doista imao čemu veseliti. Njegov je stric imao plan i dao je Vojku samo male natuknice kako bi ga namamio na ono što slijedi. Rekao mu je: “Ponesi kupaći kostim i neku sitnicu koju bi htio nekome pokloniti.” Tako je Vojko spakirao ono što mu je stric rekao da spakira i nastavio razmišljati o tome što će on i njegov stric raditi. Jedva je čekao avanturu koju je stric smislio.
Sve dok jednog dana nije došao veliki dan. “Vrijeme je, prijatelju. Odjeni kupaći kostim, obuci nešto udobno povrh toga, uzmi ruksak s ostatkom svojih stvari, a ja ću spakirati ostatak. Idemo.” objavio je stric Vojku, i uskoro su bili na šumskom putu koji je vodio do rijeke. Iz daljine je Vojko mogao čuti kako rijeka teče s planina. Dok su se približavali odredištu, Vojko je izgarao od nestrpljenja. Samo je skakutao oko strica, pitao ga gdje će i kad će doći. Napokon su došli do obale rijeke gdje je vidio popravljen mali kanu. Unutra je bila velika prazna bačva.
“Uđi, Vojko. Unajmio sam ovaj prvoklasni kanu na dan. Ne moraš se brinuti, sigurno je. A mi ćemo staviti naše stvari i naše pakete u bačvu. Oni će ostati sigurni i neće pokisnuti. Pa krećemo.” Stric se nasmiješio, a Vojko je uzbuđeno uskočio u čamac, brzo sve strpao u bačvu i jedva čekao vidjeti kamo će. Na putu je stric objasnio Vojku kako se rukuje veslom i kako držati čamac usmjeren u pravom smjeru. Ali to nije bilo sve što je čekalo Vojka.
Dok su plovili pored drveća, dječak je primijetio strijele koje su bile na drveću. Pokazivale su smjer plovidbe. Ali onda je ugledao izbočenu obalu sa stablom na kojem je pisalo: “Odredište za 100 metara. Idi uz rijeku i potraži najveći kamen.” Odjednom je stric povikao: “Vojko, skrenimo na onu obalu i tamo se usidrimo.” I tako su nakon mnogo truda i borbe s riječnom strujom uspjeli doći do obale. Tu su privezali čamac i slijedili upute duž rijeke, tražeći najveći kamen. Kad ga je Vojko vidio, potrčao je do njega i počeo ga pregledavati. Jedva je čekao vidjeti što će ondje pronaći. Možda neko blago. Škrinju punu dragulja ili novca ili još jednu kartu koja će pokazati gdje ići dalje. Tražio je kakve tajne krije kamen.
Odjednom je naišao na nešto. Bila je to zatvorena limena kutija, i bila je puna. Vojko ju je s nestrpljenjem otvorio, ali ono što je ondje vidio nije bilo ono što je očekivao. Mala bilježnica u torbi, olovka i nekoliko sitnih predmeta: slika, jo-jo, narukvica, kompas i knjižna oznaka. Vojko je zbunjeno pogledao strica: “Što je to, striče?” “To se zove cache. To je posebno blago. Kad ga nađeš, zapišeš se u bilježnicu i iz kutije izabereš ono što želiš, a zauzvrat ubaciš nešto svoje. Tako kutija ostane uvijek puna. Čak nije važan ni sadržaj, važna je avantura koju doživiš dok ga pronađeš,” objasnio je stric.
Vojkove su oči zasjale. To je bilo sto puta bolje od dragulja i bisera. Iz kutije je izvadio kompas i stavio u nju svoj mali metalni autić. Cijelim se putem natrag pitao tko će sljedeći uzeti njegov auto. Vojko je bio zahvalan na avanturi koju mu je stric pripremio. I nikada neće zaboraviti da ponekad nije bitno odredište, već putovanje.
