Visoko u planinama stajala je lijepa drvena koliba. Jedva ste je mogli vidjeti jer je bila skrivena iza najvećih stabala. U njoj je živjela baka Ružica. Ali često je imala društvo. Njezina unuka Marica dolazila joj je gotovo stalno u posjete. Voljela je praznike kod bake, pa je češće bila tamo nego kod kuće. Može se reći da je tamo živjela. Marica je bila slatka djevojčica kovrčave kose. Bila je hrabra i znatiželjna i htjela je sve znati i sve probati. Svaki je dan kod svoje bake Ružice imala avanturu.
Usred drvene kućice u kojoj su živjele bila je ogromna kuhinja. Baka Ružica bila je najbolja kuharica. Izmišljala je nove recepte i koristila sve začine i bilje koje je mogla pronaći u šumi. Marica je uvijek gledala što baka radi i pomagala joj rezati, miješati i sve začiniti. Željela je biti poput nje.
Jednoga dana dok su sjedile u stolici za ljuljanje i zajedno čitale recepte, netko je glasno pokucao na njihova vrata. Marica je skočila sa stolice i potrčala otvoriti vrata. Pred vratima je stajala vjeverica, mašući šapama, skačući i žurno nešto cvrkućući. Marica nije razumjela što vjeverica želi. Ali baka Ružica je točno znala što joj je činiti. “Brzo otrči dolje u podrum. Na polici gore desno je kutija. U kutiji je staklenka na kojoj piše ‘Ne otvaraj’. Uzmi je što brže možeš. Ne smijemo gubiti vrijeme.” Marica nije čekala i brzo je poslušala svoju baku. U međuvremenu je baka zapalila vatru i stavila u lonac vodu da prokuha. Polako je dodavala začinsko bilje. Zatim je uzela čarobnu bočicu i polako ukapala sedam kapi u kipuću vodu. U tom trenutku iz lonca je isparila ružičasta para. Snažan sladak miris proširio se cijelom prostorijom. Marica se čudila i dalje ništa nije shvaćala, baka Ružica se usredotočila na to je li sve dobro skuhano, a vjeverica je nestrpljivo skakutala oko lonca. Na kraju je baka ulila skuhani napitak u bocu. Dala ga je vjeverici i rekla: “Reci mu da to odmah popije i da nakon toga ništa ne jede. Vidjet ćeš da će mu biti bolje.” Vjeverica je uzela bocu i potrčala koliko su je noge mogle nositi. Marica je znatiželjno pogledala svoju baku, čekajući da joj objasni što se upravo dogodilo. Baka Ružica je objasnila da je vjeveričin muž bolestan. Ponekad se toliko razboli da može i umrijeti. Jedino što mu može pomoći je napitak koji zna napraviti samo Ružica. Izumila ga je od trava i ljekovitog bilja koje je pronašla u šumi. “Znači, ti si čarobna baka?” upita Marica. Baka se nasmiješila, pomilovala unuku po kosi i rekla: “Ne, Marice, nisam. Ja samo znam iskoristiti ono što mi priroda i šuma daju i od toga napraviti nešto korisno. I rado ću nekome pomoći time.” Marica je zagrlila svoju baku. “Ionako ćeš mi uvijek biti čarobna baka i najbolja baka. Drago mi je što te imam. I nastojat ću sve učiti od tebe.”
Baka Ružica nije bila čarobna, a nije ni Marica. Ali obje su znale da među njima postoji čarobna veza koja nikada neće nestati.
