Jednom davno jedan kralj je vladao dalekom zemljom. Živio je sa svojom kćeri, princezom i njezinom maćehom, kraljicom. Malu princezu zvali su Snjeguljica jer joj je koža bila bijela poput snijega. Usne su joj bile crvene poput krvi, a kosa crna poput ebanovine.
Maćeha joj je bila lijepa, ali ponosna i okrutna. Posjedovala je čarobno ogledalo i svakodnevno bi pitala:
„Ogledalce, ogledalce na zidu, tko je najljepši od svih?“
I svaki put kad bi postavila pitanje, ogledalo bi dalo isti odgovor: “Ti si, o Kraljice, najljepša od svih.” To je kraljicu jako razveselilo jer je znala da njeno čarobno ogledalo ne laže.
Jednog jutra kada je kraljica upitala: “Ogledalce, ogledalce na zidu, tko je najljepši od svih?” bila je šokirana kada je ogledalo odgovorilo:
“Ti si, moja kraljice, lijepa; istina je. No, Snjeguljica je još ljepša od tebe.”
Kraljica je postala ljubomorna i ljuta. Naredila je svom lovcu da povrijedi Snjeguljicu, ali jadni lovac nije mogao povrijediti djevojčicu.
Umjesto toga, lovac ju je odveo u veliku šumu i pustio. Rekao joj je da bježi i da se više nikada ne vrati. Snjeguljica je trčala i trčala, i više je nitko nije vidio.
Lovac je slagao kraljici da je Snjeguljica umrla i ona je bila sretna.
Snjeguljica je bila sasvim sama u velikoj šumi i nije znala što učiniti. Šuma ju je prestrašila i počela je bježati.
Trčala je koliko su je noge nosile dok nije ugledala kućicu i ušla unutra da se odmori.
U kući je sve bilo malo, ali uredno. Snjeguljica je bila gladna pa je pojela malo povrća i malo kruha iz svakog tanjurića i popila malo mlijeka iz svake šalice.
Poslije toga Snjeguljica je bila tako umorna, pa je legla na jedan od krevetića i čvrsto zaspala. Te noći su se vlasnici kuće vratili kući. Oni su bili sedam patuljaka koji su kopali zlato u planinama.
Došli su kući veseli, ali su vidjeli da je netko bio u njihovoj kući.
Otišli su u svoju spavaću sobu i pronašli Snjeguljicu kako tamo spava. Sedam patuljaka je bilo toliko sretno da je nisu probudili, već su je pustili da nastavi spavati u krevetu.
“O, Bože!” povikali su. “Ovo dijete je prekrasno!”
Sljedećeg jutra Snjeguljica se probudila, a kada je ugledala sedam patuljaka prestrašila se. Ali bili su prijateljski raspoloženi.
“Kako se zoveš?”, svi su upitali.
“Zovem se Snjeguljica”, odgovorila je.
“Kako si pronašla put do naše kuće?”, pitali su dalje patuljci.
Zatim im je rekla da ju je maćeha pokušala ozlijediti, no lovac joj je rekao da bježi i trčala je kroz šumu, da bi na kraju naišla na njihovu kuću.
Patuljci su je pomno pogledali i neko vrijeme razgovarali jedni s drugima, a zatim rekli: “Ako ćeš nam čuvati kuću, kuhati, spremati krevete, prati, šivati i plesti, i sve održavati čistim i urednim, onda možeš ostati s nama i imat ćeš sve što želiš.”
„Da“, reče Snjeguljica, „svim srcem“. Snjeguljica je jako uživala u održavanju urednog doma. Svi su klicali i Snjeguljica je živjela sretno s patuljcima.
Potpuno je zaboravila na svoju maćehu, zlu kraljicu i bila je zahvalna lovcu koji joj je spasio život. Patuljci su bili njezina nova obitelj.
