Bila jednom jedna princeza koja se zvala Svjetlana. Jako se voljela uljepšavati da joj se svi dive. Imala je prekrasne haljine, lijepe naušnice i krunu, ali najljepše su bile šarene perlice koje je nosila oko vrata. 

Jednog jutra Svjetlana se igrala u vrtu kada joj je puknuo končić s perlicama. To je primijetila tek za ručkom i tada se rasplakala. To su bile njezine najdraže perlice koje joj je nekada kupila mamica kraljica. 

Kralj je odmah poslao sluge da pronađu i donesu perlice, ali nitko od njih nije pronašao niti jednu. Ubrzo su sluge čak pobjegle iz vrta.

„Kako to da ne tražite perlice?!“ ljutio se kralj.

„Mi bismo rado, Vaše Veličanstvo, ali tamo se pojavila neka krtica i otjerala nas“, rekle su sluge.

„Kako vas je mogla otjerati mala krtica?“ 

„Nije ona baš tako mala. I zločesta je. Bacala je na nas zemlju i rekla je da će nas ugristi ako je budemo uznemiravali i lupali joj iznad glave.“

Kralj je poslao vrtlara da otjera krticu i pronađe perlice, ali se i vrtlar ubrzo vratio.

“Kralju moj, vidio sam jednu plavu perlicu. Krtica ju je nosila u svoj krtičnjak. Kad sam je htio zaustaviti, pokazala je zube i pregrizla mi grabljice“, cvilio je prestravljeni vrtlar pokazujući grablje prelomljene na dva dijela.

“Nevjerojatno“, mrmljao je kralj. Zar krtice znaju pregristi grablje?“

“Možda je čarobna, Vaše Veličanstvo.“

Kralj je zamišljeno trljao bradu, gotovo čupajući brkove, a onda mu je sinula ideja.

„Objavite da tražimo nekoga tko će nas riješiti te krtice. Mora biti snažan, pametan i imati oštar vid da pronađe sve perlice.“

Kraljevska se vijest brzo proširila kraljevstvom. Ubrzo su stigla čak tri mladića koji su se ponosili odličnim vidom i još većom željom da svladaju krticu

„Sjajno, čak trojica zgodnih mladića,“ zadovoljno je rekao kralj. „Brže-bolje u vrt, opkolite krticu i bacite se na nju.”

„Ma kakvi,“ počeli su mladići vrtjeti glavama i svaki je, jedan preko drugoga, ponavljao: „Ja se neću ni s kim dijeliti o pobjedu.“

„Onda ćete ići jedan po jedan. Evo, recimo ti,“ rekao je kralj pokazujući na jednog od njih. „Ti ćeš prvi. Kako ti je ime?“

Mladić je zagrizao mrkvu i rekao: „Ja sam vitez Ostrovid s otoka Mrkvokaskar. Namamit ću tu vašu krticu na mrkvu, opkoliti je i zgaziti u krtičnjak tako snažno da će iskočiti na drugoj strani Zemlje.“

Vitez je otišao u vrt, ali kad se dugo nije vraćao, sluge su pošle po njega. Našle su ga zakopanog u krtičnjaku do vrata, tako da mu je samo glava virila van, a iz nosa mu je stršala mrkva. Krtica ga je sredila.

„Dakle, ti“, rekao je kralj i pokazao na drugog mladića koji je u ruci držao povećalo.

„Ja sam Jasen, vladar zemlje iza mora, gdje izrađujemo ovakva čarobna povećala. To je pravo čudo. S njim mogu vidjeti svaku malu perlicu kao da je velika lopta. Pogledajte, gospodine Kralju.“

„Lijepo,“ rekao je kralj nakon što je pogledao povećalo. Mi to ovdje zovemo naočale. Sretno ti bilo, Jasene.“

Ni Jasen se dugo nije vraćao, pa je kralj poslao sluge da ga potraže. Našle su ga zakopanog u krtičnjaku, virila mu je samo glava, a povećalo mu je bilo nagurano u ustima. Krtica mu je očito održala dobru lekciju.

„Sad si ti na redu. Reci mi kako se zoveš“, rekao je kralj tom zadnjem mladiću koji se stalno blesavo smješkao.

“Ja sam Mislav. I sve rješavam mirno i na lijep način. Tu krticu treba samo zagrliti i pokazati joj koliko je volimo.

S tim riječima Mislav je otišao u vrt. Kad se nije vratio ni do večere, kralj je poslao sluge da ga iskopaju iz krtičnjaka. No krtičnjak je bio prazan. Mislav je bio zakopan malo dalje, u gnoju, i još je imao natečen nos jer ga je krtica ugrizla. Očito krtica nije voljela tople zagrljaje.

Kralj je bio očajan, ali princeza još i više. Otišla je u vrt, sjela je i počela tužno pjevati:

„Perlice, moje perlice,

otkotrljale ste se daleko.

Tko će mi ih pronaći,

za toga ću se udati.“

Odjednom se kraj njenih nogu pojavila hrpica izgubljenih perlica. Bilo ih je sve više jer ih je krtica jednu po jednu donosila iz vrta. Princeza ih je skupila, nanizala na konac i stavila oko vrata.

„Što sam obećala, to ću i ispuniti, draga krtice“, rekla je princeza i već sljedećeg dana objavila da će biti veliko vjenčanje.

„Ne možeš se udati za krticu“, ljutio se kralj.

„Donijela mi je perlice. Osim toga, dala sam svoju riječ i ona vrijedi“, ustrajala je princeza.

Na taj slavni dan princeza je u prekrasnoj haljini stajala pred oltarom i u rukama držala svog budućeg muža – krticu. Čim ju je poljubila u njuškicu, obavila ju je svjetlucava magla, a umjesto krtice stajao je lijep mladi princ.

„Hvala ti, Svjetlana, što si me oslobodila zlog uroka. Ja sam princ Karlo. Zla vila me začarala i samo me poljubac prave ljubavi mogao osloboditi.”

To je bila velika radost! Svetlana je bila sretna što ima tako lijepog i, što je najvažnije, dobrog muža. Zajedno su postali kralj i kraljica. Čim ju je poljubila u njuškicu, obavila ju je svjetlucava magla, a umjesto krtice stajao je lijep mladi princ.